Presuda Suda (prvo vijeće) od 12. veljače 2015. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Satakunnan käräjäoikeus - Finska) – Sähköalojen ammattiliitto ry protiv Elektrobudowa Spolka Akcyjna

(predmet C-396/13)¹

(Zahtjev za prethodnu odluku – Članci 56. i 57. UFEU-a – Direktiva 96/71/EZ – Članci 3., 5. i 6. – Radnici društva sa sjedištem u državi članici A koji su upućeni obaviti radove u državu članicu B – Minimalna plaća koja je propisana kolektivnim ugovorima države članice B – Aktivna procesna legitimacija sindikata sa sjedištem u državi članici B – Propisi države članice A koji zabranjuju da se trećoj osobi ustupe potraživanja koja se odnose na naknade)

Jezik postupka: finski

Sud koji je uputio zahtjev

Satakunnan käräjäoikeus

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Sähköalojen ammattiliitto ry

Tuženik: Elektrobudowa Spolka Akcyjna

Izreka

U okolnostima poput onih iz glavnog predmeta Direktivi 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga, s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, protivno je to da propisi države članice sjedišta poduzeća koje je uputilo radnike na državno područje druge države članice prema kojima je zabranjen ustup potraživanja iz radnih odnosa, a koji mogu predstavljati zapreku tomu da sindikat poput Sähköalojen ammattiliitta podnese tužbu sudu koji se nalazi u drugoj od tih dviju država članica, u kojoj je obavljen posao, kako bi u korist upućenih radnika naplatio potraživanja za plaće koje se odnose na minimalnu plaću u smislu Direktive 96/71 i koje su mu ustupljene, s time da je taj ustup u skladu s pravom koje je na snazi u potonjoj državi članici.

Članak 3. stavke 1. i 7. Direktive 96/71, s obzirom na članke 56. i 57. UFEU-a, treba tumačiti na način da:mu nije protivan izračun minimalne plaće po satu i/ili učinku zasnovan na razvrstavanju radnika u platne razrede kako je propisano relevantnim kolektivnim ugovorima države članice domaćina, pod uvjetom da su taj izračun i to razvrstavanje provedeni u skladu s obvezujućim i transparentnim pravilima, što je nacionalni sud dužan provjeriti;dnevnicu poput one iz glavnog predmeta treba smatrati dijelom minimalne plaće, pod uvjetima koji su jednaki onima kojima podliježe uključivanje te dnevnice u minimalnu plaću isplaćenu lokalnim radnicima prilikom njihova upućivanja u odnosnu državu članicu;naknadu za prijevoz poput one iz glavnog predmeta, koja se isplaćuje radnicima pod uvjetom da svakodnevno putovanje u dolasku na posao i odlasku s posla traje dulje od jednog sata, treba smatrati dijel

om minimalne plaće upućenih radnika ako je taj uvjet ispunjen, što je dužan provjeriti nacionalni sud;naknadu za smještaj odnosnih radnika ne treba smatrati dijelom minimalne plaće tih radnika; doplatke u obliku bonova za hranu koji su dodijeljeni navedenim radnicima ne može se smatrati dijelom njihove minimalne plaće; i naknada koja u

pućenom radniku mora biti odobrena za minimalno trajanje plaćenog godišnjeg odmora odgovara minimalnoj plaći na koju taj radnik ima pravo tijekom odnosnog razdoblja.