Predmet C-55/18
Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO)
protiv
Deutsche Bank SAE
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila
Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska))
Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. svibnja 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Direktiva 2003/88/EZ – Članci 3. i 5. – Dnevni i tjedni odmor – Članak 6. – Najdulje tjedno radno vrijeme – Direktiva 89/391/EEZ – Sigurnost i zdravlje radnika na radu – Obveza uspostave sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio”
1. Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena i na dnevni i tjedni odmor – Temeljno pravo iz članka 31. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Obveza tumačenja Direktive 2003/88 s obzirom na navedeno pravo
(čl. 6. st. 1. UEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 31. st. 2.; Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3., 5. i 6.)
(t. 30., 31.)
2. Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena i na dnevni i tjedni odmor – Nacionalni propis koji, u skladu s nacionalnom sudskom praksom, poslodavcima ne nameće obvezu vođenja sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio – Nedopuštenost – Obveze nacionalnih sudova – Obveza tumačenja nacionalnog propisa u skladu s pravom Unije
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 31. st. 2.; Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3., 5. i 6.; Direktiva Vijeća 89/391, čl. 4. st. 1., čl. 11. st. 3. i čl. 16. st. 3.)
(t. 47.-50., 53.-60., 69.-71. i izreka)
Kratak prikaz
Države članice moraju poslodavcima nametnuti obvezu uspostave sustava mjerenja dnevnog radnog vremena
U svojoj presudi CCOO (C-55/18) od 14. svibnja 2019. veliko vijeće Suda donijelo je odluku o mjerama koje države članice trebaju poduzeti kako bi se osiguralo poštovanje prava radnikâ na ograničenje najduljeg radnog vremena i na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i, među ostalim, o tome je li za poštovanje tog prava potrebno uspostaviti sustav mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio. Ta je presuda donesena u okviru spora između sindikata radnika i poslodavca u kojem se zahtijevalo donošenje presude kojom se potonjem poslodavcu utvrđuje obveza uspostave sustava evidencije dnevnog radnog vremena tijekom kojeg su članovi njegova osoblja radili, a kojim bi se omogućila provjera, s jedne strane, poštovanja predviđenog radnog vremena i, s druge strane, obveze dostave sindikalnim predstavnicima podataka koji se odnose na prekovremene sate na mjesečnoj razini.
U tom kontekstu Sud je presudio da se člancima 3., 5. i 6. Direktive 2003/88(1), u vezi s člankom 31. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te člankom 4. stavkom 1., člankom 11. stavkom 3. i člankom 16. stavkom 3. Direktive 89/391(2), protivi propis koji, u skladu s njegovim tumačenjem u nacionalnoj sudskoj praksi, poslodavcima ne nameće obvezu vođenja sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio.
U tom pogledu Sud je najprije podsjetio da odredbe Direktive 2003/88 pobliže određuju temeljno pravo svakog radnika na ograničenje najduljeg radnog vremena i na dnevni i tjedni odmor koje se izričito propisuje u članku 31. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima i stoga ih treba tumačiti s obzirom na to temeljno pravo.
Nadalje, što se tiče, konkretnije, uspostave sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio, Sud je istaknuo da bez postojanja takvog sustava nije moguće objektivno ni pouzdano odrediti ni broj sati rada tijekom kojih je radio radnik ni njihovu vremensku raspodjelu ni broj sati koji su kao prekovremeni sati obavljeni izvan radnog vremena. U tim je okolnostima, prema mišljenju Suda, pretjerano otežano, ako ne i u praksi nemoguće, osigurati poštovanje prava koja su radnicima dodijeljena pravom Unije radi stvarnog iskorištavanja ograničenja tjednog radnog vremena i najkraćih razdoblja dnevnog i tjednog odmora predviđenih tom direktivom.
Naime, objektivno i pouzdano utvrđivanje broja dnevnih i tjednih sati rada bitno je za provjeru, s jedne strane, toga je li najdulje tjedno radno vrijeme definirano u članku 6. Direktive 2003/88, koje u skladu s tom odredbom uključuje prekovremene sate, poštovano tijekom referentnog razdoblja iz članka 16. točke (b) ili članka 19. te direktive i, s druge strane, toga jesu li najkraća razdoblja dnevnog i tjednog odmora definirana u članku 3. odnosno članku 5. navedene direktive poštovana tijekom pojedinog 24-satnog razdoblja kad je riječ o dnevnom odmoru ili tijekom referentnog razdoblja iz članka 16. točke (a) iste direktive kad je riječ o tjednom odmoru.
Sud je zaključio da, uzimajući u obzir činjenicu da države članice moraju poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale poštovanje najkraćih razdoblja odmora i spriječile svako prekoračenje najduljeg tjednog radnog vremena radi osiguranja pune djelotvornosti Direktive 2003/88, nacionalni propis koji ne predviđa obvezu upotrebe sredstva koje omogućuje objektivno i pouzdano utvrđivanje dnevnih i tjednih sati rada ne može jamčiti koristan učinak prava dodijeljenih člankom 31. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima i tom direktivom jer i poslodavce i radnike lišava mogućnosti provjere toga poštuju li se ta prava te stoga može ugroziti cilj navedene direktive koji se sastoji u jamstvu bolje zaštite sigurnosti i zdravlja radnika.
Naposljetku, Sud je dodao da na to ne utječe činjenica da se radnik, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima, može poslužiti drugim sredstvima kao što su svjedoci, predočenje poruka elektroničke pošte ili dokazi o upotrebi mobilnih telefona ili računala kako bi pružio indiciju povrede svojih prava i tako prebacio teret dokazivanja. Naime, prema mišljenju Suda, na temelju takvih dokaznih sredstava nije moguće objektivno i pouzdano utvrditi broj dnevnih i tjednih radnih sati tijekom kojih je radnik radio. Konkretno, što se tiče iskaza svjedoka, Sud je istaknuo slabiji položaj radnika u radnom odnosu. Osim toga, Sud je također presudio da se ovlasti istrage i sankcioniranja koje je nacionalno zakonodavstvo dodijelilo nadzornim tijelima, kao što je Inspekcija rada, ne mogu smatrati alternativom prethodno navedenom sustavu mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio, s obzirom na to da, ako ne postoji takav sustav, sama ta tijela nemaju djelotvorno sredstvo pristupa objektivnim i pouzdanim podacima o radnom vremenu koje su obavili radnici u pojedinom poduzeću, koje bi im moglo biti potrebno za obavljanje njihove zadaće nadzora i po potrebi izricanja sankcije.
Sud je k tomu pojasnio da države članice imaju marginu prosudbe za definiranje konkretnih načina uspostave takvog sustava, osobito njegova oblika, i to uzimajući u obzir, ako je to potrebno, osobitosti svojstvene svakom predmetnom sektoru djelatnosti, odnosno osobitosti, posebice veličine određenih poduzeća.