PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

25. studenoga 2020.(*)

„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Sporazum između Europske zajednice i Sjedinjenih Meksičkih Država o uzajamnom priznavanju i zaštiti naziva za jaka alkoholna pića – Dokumenti podneseni u okviru Zajedničkog odbora – Odbijanje pristupa – Izuzeće koje se odnosi na zaštitu javnog interesa u području međunarodnih odnosa – Izuzeće u vezi sa zaštitom poslovnih interesa treće strane”

U predmetu T‑166/19,

Marco Bronckers, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija), kojeg zastupa P. Kreijger, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju C. Ehrbar i A. Spina, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije C(2019) 150 final od 10. siječnja 2019. kojom se odbija ponovni zahtjev za pristup dokumentima „Tequila cases found by the Tequila Regulatory Council to be informed to the European Commission [Ares(2018) 4023479]” i „Verification Reports in the European Market (Reportes de Verificación en el Mercado Europeo) [Ares(2018) 4023509)]”,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, N. Półtorak (izvjestiteljica) i M. Stancu, suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. srpnja 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj Marco Bronckers zatražio je 8. svibnja 2018., u skladu s Uredbom (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16, str. 70.), pristup svim zapisnicima sa sastanaka Zajedničkog odbora o jakim alkoholnim pićima (u daljnjem tekstu: Zajednički odbor) koji je osnovan Sporazumom iz 1997. između Europske zajednice i Sjedinjenih Meksičkih Država o uzajamnom priznavanju i zaštiti naziva za jaka alkoholna pića (SL 1997., L 152, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 29., str. 169., u daljnjem tekstu: Sporazum iz 1997.). Europska komisija odlučila je tužitelju odobriti djelomičan pristup dvama zapisnicima sa sastanaka Zajedničkog odbora, odnosno sastanaka od 30. ožujka 2011. i 3. lipnja 2013.

2        Dana 3. srpnja 2018. tužitelj je potvrdio primitak otkrivenih dokumenata ne osporavajući izvršena uklanjanja, već samo cjelovitost dokumenata koje je odabrala Komisija. Istodobno je Glavnoj upravi Komisije (GU) za poljoprivredu podnio novi zahtjev za pristup određenim dokumentima navedenima u otkrivenim dokumentima. Tužitelj je izjavio:

–        „Zapisnik sa sastanka od 30. ožujka 2011. spominje (u točki 2.) raspravu o kršenjima koja je Meksiko otkrio u vezi s upotrebom naziva tekila na europskom tržištu; ta se rasprava temeljila na popisu (spomenutom u točki 4. zapisnika sa sastanka od 3. lipnja 2013.).

–        Zapisnik sa sastanka od 3. lipnja 2013. spominje (točka 4.) dokumente koje je podnio Consejo Regulador de Tequila u vezi s proizvodima proizvedenima u Europskoj uniji za koje Meksiko smatra da su očite povrede oznake zemljopisnog podrijetla tekila.”

3        Dopisom od 21. kolovoza 2018. Komisija je identificirala dva relevantna dokumenta, to jest dokumente Ares (2018) 4023479 i Ares (2018) 4023509 (u daljnjem tekstu: zatraženi dokumenti). Budući da zatraženi dokumenti, prema Komisiji, dolaze od meksičkih tijela, njima se obratila u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe br. 1049/2001. Komisija je odbila zahtjev za pristup tim dokumentima na temelju izuzeća predviđenih člankom 4. stavkom 2. i stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1049/2001, koja se odnose na zaštitu poslovnih interesa pravnih osoba i zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa.

4        Dana 5. rujna 2018. tužitelj je podnio ponovni zahtjev kojim je pozvao Komisiju da preispita svoje stajalište. Komisija je porukom elektroničke pošte od 26. rujna 2018. produljila rok za odgovor na ponovni zahtjev za 15 radnih dana, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001. Komisija je porukom elektroničke pošte od 17. listopada 2018. obavijestila tužitelja da nije u mogućnosti dati odgovor prije isteka produljenog roka.

5        Komisija je porukom elektroničke pošte od 14. studenoga 2018. obavijestila tužitelja da se, u skladu s člankom 4. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 1049/2001, glavno tajništvo Komisije ponovno obratilo meksičkim tijelima u vezi s mogućnošću (djelomičnog) otkrivanja predmetnih dokumenata.

6        Komisija je 10. siječnja 2019. odbila tužiteljev ponovni zahtjev za pristup zatraženim dokumentima (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

 Postupak i zahtjevi stranaka

7        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. ožujka 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

8        Tužitelj je 19. srpnja 2019. od Općeg suda zatražio da odobri mjeru izvođenja dokaza radi provjere sadržaja zatraženih dokumenata i njihove privatne prirode.

9        Opći sud je 31. ožujka 2020. mjerom upravljanja postupkom predviđenom člankom 89. stavkom 3. Poslovnika ispitao stranke žele li biti saslušane na raspravi, unatoč zdravstvenoj krizi povezanoj s bolesti COVID-19. One su odgovorile u za to određenom roku.

10      Na raspravi održanoj 15. srpnja 2020. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

11      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

12      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

13      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe četiri tužbena razloga.

14      Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe (EZ) 1049/2001 i/ili
članka 296. UFEU‑a. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 i/ili članka 296. UFEU‑a. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi obveze otkrivanja zatraženih dokumenata na temelju prevladavajućeg javnog interesa ako se svi ili dijelovi dokumenata kojima se traži pristup odnose na poslovne interese u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Konačno, četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavaka 6. i 7. Uredbe br. 1049/2001 i/ili članka 296. UFEU‑a.

15      Opći sud smatra da je, prije ispitivanja ostalih prigovora i tužbenih razloga, potrebno ispitati prigovore koji se odnose na povredu članka 296. UFEU‑a.

 Prigovori koji se temelje na povredi članka 296. UFEUa

16      Tužitelj ističe prigovore koji se odnose na povredu članka 296. UFEU‑a u pogledu Komisijine primjene izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje i članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 te u vezi s mogućnošću odobravanja djelomičnog pristupa zatraženim dokumentima.

17      Komisija osporava tu argumentaciju.

18      Komisija tvrdi da je prigovor koji se odnosi na nedostatak u obrazloženju, podnesen u okviru prvog tužbenog razloga, nedopušten jer tvrdnje koje je tužitelj iznio u tom pogledu ne udovoljavaju zahtjevima iz članka 76. Poslovnika.

19      Glede toga, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev da u skladu s člankom 76. Poslovnika tužba treba sadržavati, među ostalim, predmet spora i sažeti prikaz iznesenih razloga znači da ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija (presuda od 29. travnja 2020., Intercontact Budapest/CdT, T‑640/18, neobjavljena, EU:T:2020:167, t. 24.).

20      U ovom slučaju članak 296. UFEU‑a naveden je u naslovu prvog tužbenog razloga. Osim toga, tužitelj iznosi niz argumenata koji, osim što dovode u pitanje osnovanost pobijane odluke, također osporavaju dostatnost njezina obrazloženja. Ti elementi omogućuju Općem sudu da shvati tužiteljevo rasuđivanje i Komisiji da iznese svoje argumente u tom pogledu.

21      Posljedično, valja zaključiti da je, suprotno onomu što smatra Komisija, prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju dopušten.

22      Najprije valja podsjetiti na to da obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima mora biti prilagođeno naravi akta o kojem je riječ te mora na jasan i nedvosmislen način pokazati razmišljanje institucije, autora pobijanog akta, tako da se zainteresiranim osobama omogući upoznavanje s razlozima za poduzetu mjeru, a nadležnom sudu da provede nadzor (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu).

23      Kada je riječ o zahtjevu za pristup dokumentima, ako predmetna institucija odbije takav pristup, ona u svakom pojedinačnom slučaju mora dokazati, na temelju informacija kojima raspolaže, da su dokumenti kojim se zahtijeva pristup zapravo obuhvaćeni izuzećima navedenima u Uredbi br. 1049/2001 (presude od 10. rujna 2008., Williams/Komisija, T‑42/05, neobjavljena, EU:T:2008:325, t. 95. i od 7. srpnja 2011., Valero Jordana/Komisija, T‑161/04, neobjavljena, EU:T:2011:337, t. 49.).

24      Iako je Komisija dužna izložiti razloge koji u predmetnom slučaju opravdavaju primjenu jednog od izuzeća od prava na pristup iz Uredbe br. 1049/2001, ona nije dužna pružiti informacije kojima se nadilazi ono što je potrebno da bi podnositelj zahtjeva razumio razloge njezine odluke i da bi Opći sud proveo nadzor njezine zakonitosti (presuda od 30. siječnja 2008., Terezakis/Komisija, T‑380/04, neobjavljena, EU:T:2008:19, t. 119.).

25      U tom pogledu valja istaknuti da su razlozi na kojima se temelji pobijana odluka u njoj jasno izloženi.

26      Konkretno, Komisija je navela izuzeća na kojima je temeljila svoje odbijanje, odnosno izuzeća koja se odnose na javni interes u području međunarodnih odnosa i poslovne interese iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje i stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

27      Konkretno, Komisija je u pobijanoj odluci u biti navela da je, uskrativši pristup zatraženim dokumentima na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001, s jedne strane, uzela u obzir protivljenje meksičkih tijela otkrivanju predmetnih dokumenata, uključujući njihove argumente o sadržaju zatraženih dokumenata, i, s druge strane, zaključila da bi njihovo otkrivanje moglo ugroziti funkcioniranje Zajedničkog odbora. U tom pogledu, istaknula je da su joj meksička tijela dostavila zatražene dokumente na sastancima Zajedničkog odbora. Osim toga, Komisija je navela da su u zatraženim dokumentima pobrojeni slučajevi navodne prijevare i subjekti koji su koristili ili prodavali „kvazitekilu” u Uniji. Neke od tih mogućih prijevarnih uporaba već su bile predmet sudskih postupaka koje su meksička tijela pokrenula protiv država članica Unije za „piratstvo tekile”. U okviru tih postupaka Unija i meksička tijela usko surađuju. Osim toga, obje strane razmatrale su moguće radnje u vezi s oznakama zemljopisnog podrijetla jakih alkoholnih pića.

28      Komisija je utvrdila da bi treća zemlja partner otkrivanje zatraženih dokumenata, suprotno njezinu mišljenju, mogla smatrati zloporabom povjerenja, što bi moglo dovesti do toga da joj u budućnosti odbije proslijediti određene informacije, osobito Zajedničkom odboru. To bi stoga imalo negativan utjecaj na funkcioniranje Zajedničkog odbora i svaku buduću suradnju u vezi s oznakama zemljopisnog podrijetla i njihovom zaštitom u Uniji.

29      Na temelju članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001, Komisija je usto izjavila da zatraženi dokumenti sadržavaju povjerljive poslovne informacije koje se odnose na meksičke proizvođače tekile. Prema Komisijinu mišljenju, navedeni dokumenti sadržavaju, među ostalim, popis sporova u Uniji između meksičkih tijela, meksičkih proizvođača tekile i poduzetnika u Uniji koji prodaju tekilu na unutarnjem tržištu Unije bez ikakve potvrde ili odobrenja kao i imena proizvoda, žigova koje meksičke vlasti nisu potvrdile za prodaju tekile u Uniji, zemljopisna područja na kojima se oni mogu pronaći, informacije o njihovim proizvođačima, društvima Unije koja prodaju te proizvode i mjere koje u vezi s time trebaju poduzeti meksička tijela, uključujući predložene sudske postupke. Komisija je dodala da te informacije trebaju biti kvalificirane kao poslovno osjetljive i da je stoga bilo moguće pretpostaviti da su joj meksička tijela dostavila te dokumente koji sadržavaju poslovno osjetljive informacije legitimno očekujući da ih se ne objavi. Prema Komisijinu mišljenju, postoji predvidljiva, a ne hipotetska opasnost da bi otkrivanje tih osjetljivih poslovnih informacija ugrozilo poslovne interese i djelatnosti predmetnih društava u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

30      Osim toga, Komisija je ispitala mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa zatraženim dokumentima. Međutim, zbog ranije navedenih razloga nije moguć nikakav značajan djelomičan pristup a da se ne povrijede gore opisani interesi.

31      S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da je Komisija u pobijanoj odluci dovoljno detaljno izložila činjenične i pravne elemente kao i sva razmatranja koja su je navela da donese tu odluku. U svakom slučaju, obrazloženje navedene odluke bilo je dostatno kako bi se tužitelju omogućilo da se upozna s njezinim razlozima kako bi obranio svoja prava, a Općem sudu omogućilo provođenje nadzora.

32      Stoga treba odbiti prigovore koji se temelje na povredi članka 296. UFEU‑a.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001

33      Najprije treba podsjetiti na to da je svrha Uredbe br. 1049/2001, kao što to stoji u njezinoj uvodnoj izjavi 4. i članku 1., dati javnosti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija (presude od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, EU:C:2007:75, t. 61. i od 27. studenoga 2019., Izuzquiza i Semsrott/Frontex, T‑31/18, EU:T:2019:815, t. 58.).

34      Međutim, spoj osobito osjetljive i važne prirode interesa zaštićenih člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1049/2001 s obvezom odbijanja pristupa, na koju se u skladu s navedenom odredbom institucija mora pozvati kada bi otkrivanje dokumenta javnosti ugrozilo te interese, daje toj odluci, koju na taj način mora donijeti institucija, obilježje složenosti i osjetljivosti za koju je nužan poseban stupanj razboritosti (presuda od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, EU:C:2007:75, t. 35.).

35      To je potkrijepljeno činjenicom da su izuzeća utvrđena u članku 4. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001 obvezna u smislu da su institucije dužne odbiti pristup dokumentima koji su obuhvaćeni tim obveznim izuzećima kada je podnesen dokaz o okolnostima koje su predviđene navedenim izuzećima, pri čemu nije potrebno odvagivati zaštitu javnog interesa i onu koja proizlazi iz drugih interesa (presuda od 11. srpnja 2018., ClientEarth/Komisija, T‑644/16, neobavljena, EU:T:2018:429, t. 23.).

36      Osim toga, s jedne strane, s obzirom na to da navedena izuzeća predstavljaju odstupanje od načela što šireg pristupa javnosti dokumentima, potrebno ih je usko tumačiti i primjenjivati (presude od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, EU:C:2007:75, t. 63. i od 7. veljače 2018., Access Info Europe/Komisija, T‑851/16, EU:T:2018:69, t. 36.), tako da sama okolnost da se dokument tiče interesa zaštićenog izuzećem ne može biti dovoljna da opravda njegovu primjenu (presude od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 64. i od 7. veljače 2018., Access Info Europe/Komisija, T‑851/16, EU:T:2018:69, t. 36.).

37      S druge strane, načelu uskog tumačenja izuzeća iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001 ne protivi se to da u pogledu izuzeća u vezi s javnim interesom iz stavka 1. točke (a) tog članka dotična institucija raspolaže širokom marginom prosudbe kako bi utvrdila bi li otkrivanje dokumenta javnosti ugrozilo interese zaštićene tom odredbom te, s tim u vezi, nadzor zakonitosti Općeg suda u pogledu odluke institucije o odbijanju pristupa dokumentu na temelju jednog od navedenih izuzeća treba ograničiti na provjeru poštovanja pravila koja se odnose na postupak i obrazloženje, toga da su činjenice materijalno točno utvrđene i da nije postojala očita pogreška u ocjeni ni zloporaba ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, EU:C:2007:75, t. 64. i od 12. rujna 2013., Besselink/Vijeće, T‑331/11, neobjavljena, EU:T:2013:419, t. 34.).

38      Na temelju prethodnih razmatranja u ovom je slučaju potrebno donijeti odluku o pitanju je li Komisija pravilno primijenila izuzeće iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001, prema kojem institucije odbijaju pristup dokumentu u slučaju kad bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu javnog interesa koji se odnosi na međunarodne odnose.

 Prvi dio

39      U okviru prvog dijela tužitelj tvrdi da otkrivanje zatraženih dokumenata ne bi izazvalo značajnu zabrinutost. U tom pogledu tvrdi da pobijana odluka upućuje na to da se prigovor meksičkih tijela temelji na pitanju predstavljaju li navedeni dokumenti poslovne tajne obuhvaćene člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001. Tužitelj navodi da je, prema Komisijinu mišljenju, sama činjenica da se strana vlada protivi otkrivanju dokumenata, bez obzira na njihovu prirodu ili osnovanost prigovora, sama po sebi dovoljna za zaključak da bi otkrivanje ugrozilo međunarodne odnose. Međutim, meksičkim se tijelima ne može priznati pravo sprečavanja otkrivanja svih pritužbi meksičkih privatnih organizacija koje se odnose na postupanja građana Unije a da pritom ne moraju dokazati da navedene pritužbe sadržavaju poslovne tajne poduzetnika ili meksičkih građana. Tužitelj se osobito poziva na temeljno načelo prava Unije prema kojem građani Unije imaju pravo pristupa dokumentima kojima raspolažu institucije Unije, uključujući i onima koji sadržavaju navode neeuropskih državljana koji se odnose na državljane Unije. Jedino objašnjenje meksičkih tijela temelji se na činjenici da bi otkrivanje ugrozilo poslovne interese privatnih osoba, odnosno meksičkih proizvođača tekile, u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Tužitelj dodaje da je stajalište Unije na međunarodnoj sceni dovoljno čvrsto da može podnijeti neka neslaganja s njezinim trgovinskim partnerima o potrebi očuvanja tako važnih vrijednosti za Uniju kao što su transparentnost i odgovornost prema građanima.

40      Komisija osporava tu argumentaciju.

41      Kao što to proizlazi iz točke 1. ove presude, Komisija je tužitelju odobrila djelomičan pristup dvama zapisnicima sa sastanaka Zajedničkog odbora. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 2. ove presude, Komisija nije odobrila pristup zatraženim dokumentima.

42      U skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe br. 1049/2001, u vezi s dokumentima treće strane institucije su se dužne savjetovati s trećom stranom kako bi procijenile je li primjenjivo izuzeće iz stavaka 1. i 2., osim ako je jasno smije li se dokument otkriti ili ne.

43      U ovom je slučaju zatražene dokumente sastavio Consejo Regulador de Tequila. Tu neprofitnu organizaciju meksička je vlada ovlastila kako bi nadzirala i potvrđivala da se proizvodnja, punjenje i označivanje tekile provode u skladu sa službenim meksičkim standardima za tekilu. Ona također prati i nadzire primjenu Sporazuma iz 1997. Stoga su zatraženi dokumenti, iako ih je sastavio Consejo Regulador de Tequila i sadržavaju informacije o povredama privatnih interesa koje se odnose na naziv tekila, bili namijenjeni isključivo tomu da ih meksičke vlasti podnesu Uniji u okviru Zajedničkog odbora koji je djelovao na temelju Sporazuma iz 1997. Slijedom toga, Komisija se prije donošenja pobijane odluke savjetovala s meksičkim tijelima.

44      Meksička tijela u okviru savjetovanja upozorila su na mogućnost ugrožavanja zaštite poslovnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualnog vlasništva, zbog mogućeg otkrivanja zatraženih dokumenata.

45      U tom pogledu valja podsjetiti na to da savjetovanje s trećom stranom koja nije država članica, predviđeno u članku 4. stavku 4. Uredbe br. 1049/2001, ne obvezuje instituciju, već joj omogućava da ocijeni je li primjenjivo izuzeće predviđeno u stavku 1. ili 2. tog članka (presuda od 30. siječnja 2008., Terezakis/Komisija, T‑380/04, neobjavljena, EU:T:2008:19, t. 60.).

46      Stoga, u slučaju dokumenata koji potječu od treće osobe, iako je savjetovanje s njom doista obvezno, na Komisiji je da ocijeni opasnosti koje mogu nastati otkrivanjem tih dokumenata. Konkretno, ne može smatrati da prigovor te treće osobe automatski znači da se otkrivanje ne može izvršiti zbog opasnosti za međunarodne odnose, nego mora neovisno analizirati sve relevantne okolnosti i donijeti odluku u okviru svoje margine prosudbe.

47      Osim toga, odluka koju institucija mora donijeti primjenom te odredbe ima složen i osjetljiv karakter koji zahtijeva visok stupanj obazrivosti, osobito s obzirom na posebno osjetljivu i značajnu prirodu zaštićenog interesa (presuda od 4. svibnja 2012., In’t Veld/Vijeće, T‑529/09, EU:T:2012:215, t. 24.).

48      U ovom slučaju iz elemenata spisa proizlazi da je prilikom provedbe izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001, kao što je to navedeno u točki 27. ove presude, Komisija uzela u obzir ne samo obrazloženi prigovor meksičkih tijela nego i sadržaj informacija iz zatraženih dokumenata kao i argument meksičkih tijela koja u tom pogledu navode da su se informacije sadržane u tim dokumentima odnosile na poslovne interese, specifične okolnosti u kojima su dobivene i moguće negativne posljedice povezane s njihovim otkrivanjem.

49      U tom pogledu, Komisija je, nakon što je ispitala elemente navedene u točki 48. ove presude, zaključila, kao što je to navedeno u točki 28. ove presude, da su meksička tijela mogla otkrivanje zatraženih dokumenata smatrati zloporabom povjerenja i što je moglo u budućnosti dovesti do odbijanja dostavljanja određenih informacija, osobito Zajedničkom odboru, što bi negativno utjecalo na funkcioniranje tog odbora i svaku buduću suradnju u vezi s oznakama zemljopisnog podrijetla i njihovom zaštitom u Uniji. Prema tome, protivljenje meksičkih tijela nije automatski dovelo do toga da je Komisija odbila otkriti zatražene dokumente.

50      Stoga valja odbiti tužiteljev argument prema kojem je Komisija zaključila da je činjenica da se meksička tijela protive otkrivanju dokumenata, bez obzira na njihovu prirodu ili osnovanost prigovora, sama po sebi dovoljna za zaključak da bi otkrivanje ugrozilo međunarodne odnose.

51      Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje tužiteljevim argumentom prema kojem je u ovom slučaju temeljno pitanje legitimnost opravdanja protivljenja meksičkih tijela koje se temelji na činjenici da bi otkrivanje zatraženih dokumenata ugrozilo poslovne interese privatnih osoba u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001. Kao što to proizlazi iz tužiteljevih podnesaka i njegova stajališta iznesenog na raspravi, iz tog argumenta u biti proizlazi da je Komisija mogla odbiti otkriti zatražene dokumente samo uz primjenu izuzeća iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001, na kojem se temelji protivljenje meksičkih tijela.

52      U tom pogledu, kao prvo, Komisija se ne treba izjasniti o primjenjivosti izuzeća iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 prilikom ispitivanja primjenjivosti izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Međutim, opravdanje protivljenja treće zemlje jedna je od okolnosti koju mora uzeti u obzir u okviru tog ispitivanja u ovom slučaju. Konkretno, ocjena opasnosti koju predstavlja otkrivanje za međunarodne odnose koju provodi Komisija ne temelji se samo na ocjeni razloga za protivljenje otkrivanju zatraženih dokumenata na koju se poziva treća zemlja, nego se temelji na ocjeni svih okolnosti povezanih s mogućim otkrivanjem tih dokumenata.

53      Kao drugo, kao što je to tužitelj priznao na raspravi, Komisija je ispitala razloge protivljenja meksičkih tijela u vezi sa sadržajem zatraženih dokumenata kao jednu od okolnosti koje je uzela u obzir u okviru ispitivanja eventualnog ugrožavanja zaštite javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa. U tom pogledu Komisija je utvrdila da zatraženi dokumenti sadržavaju osjetljive informacije. To je utvrđenje osnovano s obzirom na to da ti dokumenti obuhvaćaju, kao što to proizlazi iz točke 27. ove presude, informacije o slučajevima navodne prijevare kao i o subjektima koji koriste ili prodaju „kvazitekilu” u Uniji i o mogućim mjerama u vezi s oznakama zemljopisnog podrijetla jakih alkoholnih pića.

54      Stoga treba odbiti tužiteljev argument prema kojem Komisija u biti nije mogla odbiti otkriti zatražene dokumente a da nije dokazala da je protivljenje meksičkih tijela opravdano.

55      Stoga valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

 Drugi dio

56      U okviru drugog dijela tužitelj tvrdi da je opasnost da bi otkrivanje predmetnih dokumenata moglo ugroziti zaštitu odnosa s međunarodnim trgovinskim partnerom hipotetska, čak i nevjerojatna. U tom pogledu, vjerojatnije je da bi bolje poznavanje osjetljivosti država članica Unije na pritužbe Meksika u vezi s povredama Sporazuma iz 1997. poboljšalo ugled Unije kao pouzdanog partnera u međunarodnim odnosima.

57      Komisija osporava tu argumentaciju.

58      Valja utvrditi je li Komisija u pobijanoj odluci uvjerljivo obrazložila pitanje na koji bi način pristup spornim dokumentima mogao konkretno i stvarno ugroziti zaštitu međunarodnih odnosa Unije i može li se u granicama Komisijine široke diskrecijske ovlasti na temelju izuzeća iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1049/2001 za navodno ugrožavanje smatrati da je razumno predvidljivo, a ne samo hipotetsko (presuda od 28. studenoga 2013., Jurašinović/Vijeće, C‑576/12 P, EU:C:2013:777, t. 45.).

59      U tom pogledu, sud pred kojim je podnesena tužba protiv Komisijine odluke o odbijanju pristupa dokumentu na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001, u prilog kojoj tužitelj ističe da Komisija nije dokazala da bi otkrivanje tog dokumenta ugrozilo javni interes zaštićen izuzećem predviđenim u toj odredbi, mora provjeriti, u granicama razloga na koje se pred njim poziva, je li Komisija stvarno u svojoj odluci pružila tražena objašnjenja i dokazala da postoji razumno predvidljiva, a ne samo hipotetska opasnost od takvog ugrožavanja (presuda od 19. ožujka 2020., ClientEarth/Komisija, C‑612/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:223, t. 33.).

60      U ovom slučaju, kao što to ističe tužitelj, Komisija je, koristeći se kondicionalom, smatrala da bi otkrivanje zatraženih dokumenata moglo dovesti do pogoršanja međunarodnih odnosa a da nije dokazala izvjesnost te opasnosti. Međutim, valja istaknuti da Komisija time nije povrijedila zahtjeve koji proizlaze iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001 jer, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 58. i 59. ove presude, nije dužna utvrditi postojanje sigurne opasnosti ugrožavanja zaštite međunarodnih odnosa Unije, nego samo postojanje razumno predvidljive, a ne samo hipotetske opasnosti.

61      Osim toga, Opći sud je utvrdio da je način na koji tijela treće zemlje doživljavaju Unijine odluke bio sastavni dio međunarodnih odnosa uspostavljenih s tom trećom zemljom. O tom doživljaju u biti ovisi stvaranje i kvaliteta tih odnosa (presuda od 27. veljače 2018., CEE Bankwatch Network/Komisija, T‑307/16, EU:T:2018:97, t. 90.).

62      Osim toga, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 37. ove presude, prilikom primjene članka 4. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1049/2001 Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe radi utvrđivanja ugrožava li otkrivanje dokumenta javnosti interese zaštićene tom odredbom.

63      U tom pogledu, iz pobijane odluke proizlazi da je cilj Zajedničkog odbora zaštititi oznake zemljopisnog podrijetla proizvoda. Stoga je Komisija prilikom ispitivanja predmetnog izuzeća mogla legitimno smatrati da bi, u slučaju u kojem bi zatraženi dokumenti s kojima su meksička tijela upoznala taj odbor i koji su izravno povezani s radom tog odbora i suradnjom u području zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla bili otkriveni unatoč protivljenju navedenih tijela izraženom u dva navrata, ona takvo postupanje mogla smatrati zloporabom povjerenja. Komisija je također mogla valjano smatrati da bi, slijedom toga, suradnja u vezi sa zaštitom oznaka zemljopisnog podrijetla s tom trećom zemljom mogla biti ugrožena, što bi moglo dovesti do odbijanja meksičkih tijela da ubuduće proslijede određene informacije, osobito Zajedničkom odboru. Naime, kao što je to navedeno u točki 27. ove presude, zatraženi dokumenti nabrajaju slučajeve navodne prijevare, navode se subjekti koji su koristili ili prodavali „kvazitekilu” u Uniji i sadržavaju informaciju da su neke od tih mogućih zloporaba već bile predmet sudskih postupaka u okviru kojih Unija i meksička tijela usko surađuju. Prema tome, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da bi otkrivanje zatraženih dokumenata moglo negativno utjecati na funkcioniranje Zajedničkog odbora, čiji je cilj zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla proizvoda, kao i na svaku buduću suradnju u vezi s oznakama zemljopisnog podrijetla i njihovom zaštitom u Uniji.

64      Stoga treba smatrati da su objašnjenja koja je Komisija iznijela u pobijanoj odluci, kako su navedena u točki 63. ove presude, uvjerljiva i dokazuju, kao što to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 58. ove presude, postojanje predvidive, a ne samo hipotetske opasnosti za međunarodne odnose. Postojanje takve opasnosti dovoljno je da opravda primjenu izuzeća navedenog u članku 4. stavku 1. točki (a) trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 na sve zatražene dokumente i u granicama široke diskrecijske ovlasti koju, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 37. ove presude, treba priznati Komisiji u okviru provedbe tog izuzeća.

65      Stoga treba odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga.

66      Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje dvama dodatnim tužiteljevim argumentima.

67      Kao prvo, tužitelj ističe da se dokumenti kojima traži pristup ne odnose na pregovore o međunarodnom sporazumu u okviru kojeg se mijenjaju stajališta stranaka. Predmetni dokumenti prije se odnose na djelotvornu primjenu međunarodnog sporazuma sklopljenog između Unije i Meksika. U tom pogledu, primjena pravnih pravila, kao što je ugovor, pitanje je pravne sigurnosti. Očekivanja u pogledu pravne sigurnosti ojačala bi važnost načela transparentnosti tijekom faze primjene.

68      Taj se argument ne može prihvatiti.

69      Najprije valja istaknuti da je pojam „međunarodni odnosi”, na koji se upućuje u članku 4. stavku 1. točki (a) trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001, pojam svojstven pravu Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija, T‑59/09, EU:T:2012:75, t. 62.).

70      U tom pogledu, ni tekst te odredbe ni sudska praksa ne navode da se a priori različita razina zaštite primjenjuje na dokumente koji potječu iz faza „pregovaranja” i „primjene” određenog međunarodnog sporazuma.

71      Stoga ocjena opasnosti da će funkcioniranje Zajedničkog odbora biti ugroženo i, slijedom toga, suradnja u području zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla može biti prikladan standard za ispitivanje opasnosti od ugrožavanja zaštićenog interesa u pogledu otkrivanja dokumenata povezanih s primjenom Sporazuma iz 1997.

72      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je primjena Sporazuma iz 1997. i dalje relevantna za privatne subjekte u Uniji od kojih nijedan nije bio pozvan sudjelovati na sastancima Zajedničkog odbora. Transparentnost dokumenata o kojima se raspravljalo u okviru tog odbora stoga je osobito važna.

73      Ni taj se argument ne može prihvatiti.

74      Naime iz članka 4. stavka 1. točke (a) treće alineje Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da se eventualno postojanje prevladavajućeg javnog interesa ne mora ispitati kada se na izuzeće poziva u vezi sa zaštitom javnog interesa koji se odnosi na međunarodne odnose (presuda od 27. veljače 2018., CEE Bankwatch Network/Komisija, T‑307/16, EU:T:2018:97, t. 124.). Valja dodati da isto vrijedi i za privatni interes.

75      Međutim, iako je ovaj argument istaknut kako bi potkrijepio druge argumente koji se odnose na prvi tužbeni razlog, njime se ne mogu dovesti u pitanje gore navedena utvrđenja, iz kojih proizlazi da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni primijenivši izuzeće navedeno u članku 4. stavku 1. točki (a) trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

76      Stoga dodatne argumente valja odbiti.

77      S obzirom na sve prethodno navedeno, prvi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

78      Slijedom toga, nema potrebe ispitati osnovanost drugog i trećeg tužbenog razloga, s obzirom na to da se temelje na povredi članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 ili na navođenju prevladavajućeg javnog interesa povezanog s tom istom odredbom jer je, kako bi pobijana odluka bila pravno utemeljena, dovoljno da je jedno od izuzeća koje je Komisija istaknula kako bi odbila pristup zatraženim dokumentima bilo opravdano (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2018., ClientEarth/Komisija, T‑644/16, neobjavljenu, EU:T:2018:429, t. 78.).

79      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na odbijanju odobravanja djelomičnog pristupa zatraženim dokumentima, također treba odbiti. Kao što to proizlazi iz točke 64. ove presude, odbivši pristup zatraženim dokumentima, Komisija je zaključila a da pritom nije počinila očitu pogrešku u ocjeni da se izuzeće navedeno u članku 4. stavku 1. točki (a) trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 primjenjuje na te dokumente u cijelosti.

 Zahtjev za mjeru izvođenja dokaza

80      U svojoj replici tužitelj je od Općeg suda zatražio da prihvati mjeru izvođenja dokaza kako bi provjerio sadržaj zatraženih dokumenata i njihovu privatnu prirodu.

81      U ovom slučaju valja utvrditi da se obrazloženje pobijane odluke u pogledu primjene izuzeća predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (a) trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 temelji na zaštiti javnog interesa koji se odnosi na međunarodne odnose u slučaju otkrivanja zatraženih dokumenata unatoč protivljenju koje su meksička tijela izrazila u dva navrata. U tom pogledu tužitelj, koji ne dovodi u pitanje samu mogućnost primjene izuzeća koje se odnosi na zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa s obzirom na sadržaj tih dokumenata, ističe da ocjena opasnosti ugrožavanja tog interesa u ovom slučaju ovisi o tome sadržavaju li ti dokumenti poslovne tajne iz članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Međutim, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog dijela prvog tužbenog razloga, taj argument nije osnovan. U tom pogledu Opći sud može in concreto ocijeniti je li navedena institucija mogla valjano odbiti pristup tom dokumentu na temelju navedenog izuzeća i, posljedično, ocijeniti zakonitost odluke o odbijanju pristupa navedenom dokumentu (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Jurašinović/Vijeće, C‑576/12 P, EU:C:2013:777, t. 26. do 30. i od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C‑127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 73.).

82      Stoga zahtjev za mjeru izvođenja dokaza treba odbiti.

83      Prema tome, tužbu treba odbiti u cijelosti.

 Troškovi

84      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

85      Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s Komisijinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Marcu Bronckersu nalaže se snošenje troškova.

Kanninen

Półtorak

Stancu

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. studenoga 2020.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski