PRESUDA SUDA (treće vijeće)

11. srpnja 2018.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Konvencija iz Montego Baya – Članak 220. stavak 6. – Ovlasti obalne države – Nadležnost Suda da tumači odredbe međunarodnog prava – Direktiva 2005/35/EZ – Onečišćenje s brodova – Članak 7. stavak 2. – Konvencija Marpol 73/78 – Ispuštanje nafte u isključivom gospodarskom pojasu sa stranog broda u tranzitu – Okolnosti u kojima obalna država može poduzeti mjere protiv stranog broda – Sloboda plovidbe – Zaštita morskog okoliša – Velika šteta ili opasnost od velike štete obali, povezanim interesima ili bilo kojim drugim bogatstvima u teritorijalnom moru ili isključivom gospodarskom pojasu – Jasan i stvaran dokaz”

U predmetu C‑15/17,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska), odlukom od 12. prosinca 2016., koju je Sud zaprimio 13. siječnja 2017., u postupku

Bosphorus Queen Shipping Ltd Corp.

protiv

Rajavartiolaitos,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, J. Malenovský (izvjestitelj), M. Safjan, D. Šváby i M. Vilaras, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Wahl,

tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. prosinca 2017.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za Bosphorus Queen Shipping Ltd Corp., P. Karhu, asianajaja,

–        za finsku vladu, J. Heliskoski, u svojstvu agenta,

–        za belgijsku vladu, J. Van Holm, C. Van Lul i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata,

–        za vladu Helenske Republike, G. Karipsiadis, K. Georgiadis, M. Stellakatos, E. Tsaousi i E. Skalieri, u svojstvu agenata,

–        za francusku vladu, B. Fodda i D. Colas, u svojstvu agenata,

–        za nizozemsku vladu, C. S. Schillemans i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, L. Nicolae, A. Bouquet, E. Paasivirta i P. Aalto, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 28. veljače 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 220. stavka 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, potpisane 10. prosinca 1982. u Montego Bayu (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1833., 1834. i 1835., str. 3.; u daljnjem tekstu: Konvencija iz Montego Baya), i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o onečišćenju s brodova i uvođenju sankcija, uključujući i kaznene sankcije, za kažnjiva djela onečišćenja (SL 2005., L 255, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 28., str. 18.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. (SL 2009., L 280, str. 52.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 28., str. 67.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/35).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva Bosphorus Queen Shipping Ltd Corp. (u daljnjem tekstu: Bosphorus), vlasnika broda za prijevoz rasutog tereta Bosphorus Queen, registriranog u Panami, i, s druge strane, Rajavartiolaitosa (Služba za zaštitu granica, Finska), vezano uz novčanu kaznu koju je ta služba izrekla navedenom društvu zbog ispuštanja nafte s tog broda u finskom isključivom gospodarskom pojasu (IGP).

 Pravni okvir

 Međunarodno pravo

 Konvencija o intervenciji na otvorenome moru iz 1969.

3        Međunarodna konvencija o intervenciji na otvorenome moru za slučaj nesreće koja uzrokuje ili bi mogla uzrokovati zagađivanje naftom sklopljena je 29. studenoga 1969. u Bruxellesu (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 970., str. 211.; u daljnjem tekstu: Konvencija o intervenciji na otvorenome moru). Unija i više njezinih država članica nisu stranke te konvencije. S druge strane, Republika Finska i Panama stranke su te konvencije.

4        Sukladno njezinu članku I. stavku 1., stranke te konvencije „mogu poduzeti na otvorenome moru potrebne mjere kako bi spriječile, smanjile ili uklonile velike i neposredne opasnosti koje za njihove obale ili interese u vezi s njima znače zagađivanje ili prijetnja zagađivanja morske vode naftom, kao posljedica nesreće na moru ili akcija u vezi s takvom nesrećom, koje bi prema svim izgledima mogle imati vrlo štetne posljedice”.

5        Članak II. stavak 4. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. predviđa:

„U ovoj konvenciji:

[…]

4.      izraz ‚interesi u vezi s njima’ znači interese obalne države koji su izravno pogođeni ili kojima prijeti opasnost od nesreće na moru, a odnose se osobito:

a)      na pomorsku, obalnu, lučku aktivnost i onu koja se obavlja na ušću rijeka, uključujući aktivnost na području ribarstva kad je bitna za život interesenata,

b)      na turističku privlačnost područja o kojima je riječ,

c)      na zdravlje pučanstva koje je nastanjeno na obalama i blagostanje područja o kojemu je riječ, uključujući očuvanje morskoga biološkog blaga, faune i flore”.

 Konvencija Marpol 73/78

6        Međunarodna konvencija o sprečavanju onečišćenja mora s brodova, potpisana u Londonu 2. studenoga 1973., kako je dopunjena protokolom od 17. veljače 1978. (u daljnjem tekstu: Konvencija MARPOL 73/78), prvi put uvodi pravila za sprečavanje i suzbijanje onečišćenja morskog okoliša.

7        Unija nije stranka te konvencije. S druge strane, Republika Finska stranka je te konvencije, kao i sve druge države članice Unije.

8        Pravila o sprečavanju onečišćenja naftom utvrđena su u Prilogu I. Konvenciji Marpol 73/78.

9        U pravilu 1. točki 11. Priloga I. toj konvenciji „posebno područje” definira se kao „morsko područje gdje je zbog priznatih tehničkih razloga s obzirom na njegovo oceanografsko i ekološko stanje i posebna obilježja njegovog prometa, potrebno usvajanje posebnih obveznih načina sprečavanja onečišćenja mora uljem”. U svrhu tog priloga među posebnim područjima navodi se i područje Baltičkog mora, koje uključuje sâmo Baltičko more te Botnijski zaljev, Finski zaljev i ulaz u Baltičko more ograničeno paralelom Skagen u Skagerraku (57° 44,8’N).

10      U Prilogu I. toj konvenciji, pravilo 15. dijela C, kojim se uređuje „[n]adzor rada pri ispuštanja ulja”, predviđa:

„1      Pridržavajući se odredaba pravila 4. ovog Priloga i točaka 2, 3 i 6 ovog pravila, svako ispuštanje ulja ili mješavina ulja u more s brodova je zabranjeno.

[…]

B.      Ispuštanje u posebnim područjima

3      Svako ispuštanje u more ulja ili mješavina ulja s brodova od 400 bruto tonaže i većih je zabranjeno, osim ako je udovoljeno svim ovim uvjetima:

1      da je brod u plovidbi;

2      da je mješavina ulja propuštena kroz opremu za filtriranje [ulja] koja udovoljava zahtjevima pravila 14.7 ovog Priloga;

3      da sadržaj ulja u izljevu bez razrjeđivanja ne prelazi 15 dijelova na milijun;

4      da mješavina ulja ne potječe iz kaljuža prostorije s teretnim pumpama na tankerima za ulje; i

5      da mješavina ulja, na tankerima za ulje, nije izmiješana s ostacima tereta ulja”.

 Konvencija iz Montego Baya

11      Konvencija iz Montego Baya stupila je na snagu 16. studenoga 1994. Njezino je sklapanje odobreno u ime Europske unije Odlukom Vijeća 98/392/EZ od 23. ožujka 1998. (SL 1998., L 179, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 4., svezak 2., str. 88.).

12      Sukladno članku 1. te konvencije:

„(1)      ‚Zona’ znači dno mora i oceana i njihovo podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije;

[…]

(4)      ‚onečišćenje morskog okoliša’ znači čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u morski okoliš, uključujući estuarije, koje uzrokuje ili može prouzročiti takve pogubne posljedice kao što su šteta živim bogatstvima i životu u moru, ugrožavanje ljudskog zdravlja, ometanje pomorskih djelatnosti, uključujući ribolov i druge zakonite upotrebe mora, pogoršanje upotrebne kvalitete morske vode i umanjenje privlačnosti;

[…]”

13      U članku 56. navedene konvencije, naslovljenom „Prava, jurisdikcija i dužnosti obalne države u [IGP‑u]”, predviđa se:

„1.      U [IGP‑u] obalna država ima:

(a)      suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova;

(b)      jurisdikciju, u skladu s relevantnim odredbama Konvencije, glede:

i.      podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava;

ii.      znanstvenog istraživanja mora;

iii.      zaštite i očuvanja morskog okoliša;

(c)      druga prava i dužnosti predviđene u ovoj Konvenciji.”

14      Članak 58. Konvencije iz Montego Baya, koji se odnosi na „[p]rava i dužnosti drugih država u [IGP‑u]”, određuje:

„1.      U [IGP‑u] sve države, obalne i neobalne, uživaju, u uvjetima određenim u relevantnim odredbama Konvencije, slobode plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i cjevovoda navedene u članku 87. i druge međunarodnopravno dopuštene upotrebe mora koje se tiču tih sloboda, kao što su one vezane uz iskorištavanje brodova, zrakoplova i podmorskih kabela i cjevovoda, a u skladu su s drugim odredbama Konvencije.

2.      Članci 88. do 115. i druga primjerena pravila međunarodnog prava primjenjuju se u [IGP‑u] u onoj mjeri u kojoj nisu nespojiva s ovim dijelom.

3.      U ostvarivanju svojih prava i ispunjavanju svojih dužnosti u [IGP‑u] na temelju Konvencije, države dolično poštuju prava i dužnosti obalne države i drže se zakona i drugih propisa koje je donijela obalna država u skladu s odredbama Konvencije i drugim pravilima međunarodnog prava, ako ona nisu nespojiva s ovim dijelom.”

15      Članak 61. te konvencije, koji se odnosi na „[o]čuvanje živih bogatstava”, u stavcima 1. do 4. predviđa:

„1.      Obalna država određuje dopustivi ulov živih bogatstava u svome [IGP‑u].

2.      Obalna država, vodeći računa o najpouzdanijim znanstvenim podacima s kojima raspolaže, odgovarajućim mjerama za očuvanje i gospodarenje osigurava da se održavanje živih bogatstava u [IGP‑u] ne ugrozi prekomjernim iskorištavanjem. U tu svrhu obalna država i nadležne međunarodne organizacije, subregionalne, regionalne ili svjetske, surađuju na prikladan način.

3.      Takvim je mjerama također svrha da se održavaju ili obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama koje mogu osigurati najviši održivi prinos, određen relevantnim ekološkim i gospodarskim činiteljima, uključujući gospodarske potrebe obalnih ribarskih zajednica i posebne potrebe država u razvoju, te vodeći računa o načinu ribolova, međuovisnosti ribljih naselja i svim općenito preporučenim subregionalnim, regionalnim ili svjetskim međunarodnim minimalnim standardima.

4.      Prilikom poduzimanja takvih mjera obalna država vodi računa o učincima na one vrste koje su udružene s vrstama koje se love ili su ovisne o njima, radi održavanja ili obnavljanja populacija tih udruženih ili ovisnih vrsta iznad razina na kojima bi se njihova reprodukcija mogla ozbiljno ugroziti.”

16      Sukladno članku 194. stavku 5. navedene konvencije:

„Mjere koje se poduzimaju u skladu s ovim dijelom obuhvaćaju mjere potrebne za zaštitu i očuvanje rijetkih ili osjetljivih eko‑sustava, te postojbina vrsta i drugih oblika života u moru koji su rijetki, ugroženi ili kojima prijeti opasnost istrebljenja.”

17      Članak 211. iste konvencije, naslovljen „Onečišćenje s brodova”, u člancima 1. i 7. određuje:

„1.      Države, djelujući preko nadležne međunarodne organizacije ili na općoj diplomatskoj konferenciji, usvajaju međunarodna pravila i standarde radi sprečavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja morskog okoliša s brodova i potiču prihvaćanje, na isti način, gdje god je to umjesno, sustava plovidbe kojima je svrha umanjiti prijetnju od nezgoda koje bi mogle uzrokovati onečišćenje morskog okoliša, uključujući obalu, te štetu od onečišćenja koja bi se mogla nanijeti s tim povezanim interesima obalnih država. Ta se pravila i standardi, na isti način, ovisno o potrebi, povremeno preispituju.

[…]

7.      Međunarodna pravila i standardi spomenuti u ovome članku trebali bi uključivati, između ostalog, obvezu brzog obavještavanja obalnih država čija obala ili s njom povezani interesi mogu biti povrijeđeni nezgodama, uključujući pomorske nesreće, koje uzrokuju ili mogu uzrokovati ispuštanja.”

18      Članak 220. Konvencije iz Montego Baya, naslovljen „Ovlaštenja obalne države”, u stavcima 3. do 6. određuje pravila o nadležnosti na temelju kojih obalna država može poduzimati mjere protiv broda koji je prekršio međunarodna pravila i standarde o onečišćenju s brodova u IGP‑u. Ti stavci glase kako slijedi:

„3.      Kada država ima ozbiljnih razloga vjerovati da je brod, koji plovi u njezinom [IGP‑u] ili u njezinom teritorijalnom moru, prekršio u [IGP‑u] primjenjiva međunarodna pravila i standarde za sprečavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja s brodova ili zakone i druge propise te države, koji su usklađeni s tim pravilima i standardima i kojima se provode takva pravila i standardi, ta država može zahtijevati da brod dade informacije o svojem identitetu i luci upisa, svojoj posljednjoj i idućoj luci pristajanja, te druge relevantne informacije potrebne da bi se utvrdilo je li prekršaj počinjen.

4.      Države donose zakone i druge propise i poduzimaju druge mjere da bi brodovi koji vijore njihovu zastavu udovoljili zahtjevima o pružanju informacija prema stavku 3.

5.      Kada država ima ozbiljnih razloga vjerovati da je brod, koji plovi u njezinom [IGP‑u] ili u njezinom teritorijalnom moru, počinio u [IGP‑u] prekršaj spomenut u stavku 3., čija je posljedica veliko ispuštanje koje je prouzročilo ili prijeti da će prouzročiti znatno onečišćenje morskog okoliša, ta država može pregledati brod radi utvrđivanja prekršaja, ako je brod odbio dati informaciju ili ako su informacije koje je pružio očito u suprotnosti sa stvarnom situacijom, te ako okolnosti slučaja opravdavaju takav pregled.

6.      Kada ima jasnih i stvarnih dokaza da je brod, koji plovi u [IGP‑u] ili u teritorijalnom moru neke države, počinio u [IGP‑u] prekršaj spomenut u stavku 3., čija je posljedica ispuštanje koje uzrokuje veliku štetu ili opasnost od velike štete obali ili povezanim interesima obalne države, ili bilo kojim bogatstvima njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a], ta držav[a] može, uz uvjet poštovanja odsjeka 7., kada dokazi to opravdavaju, poduzeti mjere, uključujući zadržavanje broda, u skladu sa svojim unutrašnjim pravom.”

19      U članku 221. te konvencije, naslovljenom „Mjere radi izbjegavanja onečišćenja prouzročenog pomorskim nesrećama”, određuje se:

„1.      Ništa u ovome dijelu ne dira u pravo koje države imaju po međunarodnom pravu, kako običajnom tako i ugovornom, da poduzimaju i provode mjere izvan teritorijalnog mora, koje su u razmjeru sa stvarnom štetom ili s opasnošću od štete, radi zaštite [svoje] obale ili interesa povezanih s obalom, uključujući ribolov, od onečišćenja ili opasnosti od onečišćenja koje nastaju uslijed pomorske nesreće ili radnji vezanih uz takvu nesreću, kada se razumno može očekivati da će to onečišćenje uzrokovati štetne posljedice.

2.      Za svrhe ovog članka ‚pomorska nesreća’ znači sudar brodova, nasukavanje ili drugu plovidbenu nezgodu, ili neki drugi događaj na brodu ili izvan broda koji uzrokuje materijalnu štetu ili neposrednu opasnost materijalne štete brodu ili teretu.”

20      Članak 237. navedene konvencije, koji uređuje „Obveze na temelju drugih konvencija o zaštiti i očuvanju morskog okoliša”, predviđa:

„1.      Odredbe ovoga dijela ne diraju u posebne obveze koje su države preuzele na temelju ranije zaključenih posebnih konvencija i sporazuma o zaštiti i očuvanju morskog okoliša, ni u sporazume koji se mogu zaključiti radi promicanja općih načela sadržanih u ovoj Konvenciji.

2.      Posebne obveze koje su države preuzele na temelju posebnih konvencija u vezi sa zaštitom i očuvanjem morskog okoliša izvršavaju se u skladu s općim načelima i ciljevima ove Konvencije.”

 Bečka konvencija

21      Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora sklopljena je u Beču 23. svibnja 1969. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1155., str. 331.; u daljnjem tekstu: Bečka konvencija).

22      Sukladno članku 31. te konvencije, naslovljenom „Opće pravilo o tumačenju”:

„1.      Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.

[…]

3.      Zajedno s kontekstom, vodit će se računa:

[…]

(c)      o svakom mjerodavnom pravilu međunarodnog prava primjenjivom na odnose između stranaka.

[…]”

23      Članak 32. navedene konvencije, naslovljen „Dopunska sredstva tumačenja”, glasi kako slijedi:

„Na dopunska sredstva tumačenja, uključujući pripremne radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen, može se pozivati da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz primjene [č]lanka 31[.], ili da bi se odredio smisao kad je tumačenje prema [č]lanku 31[.]:

(a)      dvosmisleno ili nejasno; ili

(b)      dovodi do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.”

 Pravo Unije

24      Uvodne izjave 1. do 4. i 12. Direktive 2005/35 glase ovako:

„(1)      Politika pomorske sigurnosti Zajednice usmjerena je na postizanje visoke razine sigurnosti i zaštite okoliša i temelji se na razumijevanju da su sve strane uključene u prijevoz roba morem dužne osigurati da se brodovi koji plove u morima Zajednice pridržavaju odgovarajućih pravila i normi.

(2)      Materijalne norme u svim državama članicama za ispuštanje onečišćujućih tvari s brodova temelje se na Konvenciji Marpol 73/78; međutim, vrlo veliki broj brodova koji plove morima Zajednice svakodnevno ignorira ta pravila, pri čemu se ne poduzimaju korektivne mjere.

(3)      Provedba Konvencije Marpol 73/78 pokazuje odstupanja između država članica i stoga postoji potreba da se njezina provedba uskladi na razini Zajednice; posebno se značajno razlikuju prakse država članica vezane uz utvrđivanje sankcija za ispuštanje onečišćujućih tvari s brodova.

(4)      Mjere s odvraćajućim učinkom čine sastavni dio politike pomorske sigurnosti Zajednice, budući da osiguravaju vezu između odgovornosti svake od strana uključenih u prijevoz onečišćujuće robe morem i njihove izloženosti sankcijama; kako bi se postigla učinkovita zaštita okoliša postoji stoga potreba za učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim sankcijama.

[…]

(12)      Ako postoji jasan, objektivan dokaz o ispuštanju koje uzrokuje veću štetu ili opasnost od veće štete, države članice trebale bi predati slučaj svojim nadležnim tijelima s ciljem pokretanja postupka u skladu s člankom 220. [Konvencije iz Montego Baya].”

25      Članak 1. te direktive određuje:

„1.      Svrha ove Direktive je uključiti međunarodne norme za onečišćenje s brodova u pravo Zajednice i osigurati da osobe odgovorne za ispuštanja dobiju odgovarajuće sankcije[, uključujući kaznene sankcije,] radi unapređenja pomorske sigurnosti i bolje zaštite morskog okoliša od onečišćenja s brodova.

2.      Ova Direktiva ne sprečava države članice u poduzimanju strožih mjera protiv onečišćenja s brodova u skladu s međunarodnim pravom.”

26      U članku 3. stavku 1. točkama (b) i (d) navedene direktive određuje se:

„1.      Ova Direktiva se primjenjuje, u skladu s međunarodnim pravom, na ispuštanja onečišćujućih tvari u:

[…]

(b)      teritorijalnom moru države članice;

[…]

(d)      [IGP‑u] ili istovjetnom pojasu države članice uspostavljenom u skladu s međunarodnim pravom […]”

27      Članak 7. iste direktive, naslovljen „Prisilne mjere obalnih država u odnosu na brodove u tranzitu”, u stavku 2. predviđa:

„Ako postoje jasni, objektivni dokazi da je brod koji plovi u područjima navedenima u članku 3. stavku 1. točkama (b) ili (d), u području navedenom u članku 3. stavku 1. točki (d) […] počinio kršenje koje je dovelo do ispuštanja koje je uzrokovalo veću štetu ili opasnost od veće štete obali ili s tim povezanim interesima predmetne države članice ili bilo kojim resursima područja navedenih u članku 3. stavku 1. točkama (b) ili (d), ta država, u skladu s dijelom XII. odjeljkom 7. [Konvencije iz Montego Baya] i pod uvjetom da je to potkrijepljeno dokazima, predaje predmet svojim nadležnim tijelima s ciljem pokretanja postupka, uključujući zadržavanje broda, u skladu sa svojim nacionalnim propisima.”

 Finsko pravo

28      Direktiva 2005/35 u Finskoj je prenesena, među ostalim, Merenkulun ympäristönsuojelulakijem (1672/2009) (Zakon o zaštiti okoliša u pomorskoj plovidbi (1672/2009)).

29      U poglavlju 3. tog zakona, naslovljenom „Novčana kazna u slučaju ispuštanja nafte”, članak 1. stavak 1. određuje:

„U slučaju povrede zabrane ispuštanja nafte ili naftnih smjesa u finske teritorijalne vode ili [IGP], predviđene člankom 1. iz poglavlja 2. ovog zakona, izriče se novčana kazna (novčana kazna za ispuštanje nafte) ako ispuštanje nije moguće smatrati zanemarivim s obzirom na njegovu količinu i posljedice. Međutim, za povrede zabrane ispuštanja koje počini strano plovilo u tranzitu kroz finski [IGP] novčana se kazna za ispuštanje nafte izriče samo ako je ispuštanje uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete obali ili povezanim interesima Finske ili bilo kojim bogatstvima finskog teritorijalnog mora ili [IGP‑a].”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

30      Prema navodima Službe za zaštitu granica, 11. srpnja 2011. brod Bosphorus Queen ispustio je u more naftu tijekom tranzita kroz finski IGP.

31      Do ispuštanja je došlo na vanjskoj granici tog IGP‑a, na udaljenosti od otprilike 25 do 30 kilometara od finske obale. Ispuštena nafta raširila se u pojasu dugom oko 37 kilometara i širokom približno 10 metara, pri čemu je ukupna površina izljeva procijenjena na približno 0,222 km2, a njegov obujam između 0,898 i 9,050 m3.

32      Sud koji je uputio zahtjev navodi da finske vlasti tada nisu poduzele nikakve mjere za suzbijanje ispuštanja te nafte. Također nije bilo nikakvih dojava da je nafta došla do obale niti je utvrđeno da je njezino ispuštanje uzrokovalo konkretnu štetu.

33      S druge strane, kada je brod na putu iz Sankt Peterburga (Rusija) ponovno prolazio kroz finski IGP, Služba za zaštitu granica u odluci od 23. srpnja 2011., s jedne strane, naložila je Bosphorusu da kao zaštitnu mjeru položi novčano jamstvo u iznosu od 17 112 eura radi pokrivanja iznosa novčane kazne koja bi mu eventualno bila izrečena zbog ispuštanja nafte s tog broda te je, s druge strane, odredila zadržavanje tog broda. Nakon što je 25. srpnja 2011. to jamstvo plaćeno, brodu je dopušteno da nastavi svoje putovanje.

34      Dana 26. srpnja 2011. Suomen ympäristökeskus (Finski institut za zaštitu okoliša) dostavio je Službi za zaštitu granica mišljenje o rizicima povezanima s predmetnim ispuštanjem nafte. Posljedice tog ispuštanja na okoliš utvrđene su na temelju procijenjene minimalne količine izlivene nafte. Iz tog mišljenja proizlazi sljedeće:

–        Postojala je mogućnost da barem dio nafte dođe do finskog obalnog područja. Da je ta nafta došla do obalnog područja, omela bi njegovo korištenje u rekreativne svrhe.

–        Dio nafte i dalje je utjecao na otvoreno more u blizini područja ispuštanja.

–        Ispuštanje nafte naštetilo je pozitivnom razvoju stanja okoliša u Baltičkom moru.

–        Ispuštanje nafte dovelo je u opasnost ptice koje se hrane i odmaraju na otvorenom moru.

–        Nafta je naštetila biljnom i životinjskom planktonu. Naftni spojevi ušli su u hranidbeni lanac.

–        Ispuštanje nafte vjerojatno je izravno naštetilo koljuškama u površinskoj vodi otvorenog mora, a ne mogu se isključiti ni kratkoročne negativne posljedice na riblje stokove.

–        Razina sedimentacije na tom je području visoka i postoji vjerojatnost da dio naftnih spojeva dođe do morskog dna i našteti tamošnjoj biocenozi.

–        U blizini tog područja nalazi se mnogo veoma vrijednih prirodnih staništa koja su dio mreže Natura 2000.

–        Do ispuštanja nafte došlo je u posebno nepovoljnom trenutku za morske ptice jer su one tada još imale mlade koji nisu bili sposobni letjeti, a obitavaju u velikim populacijama na morskom području koje se proteže od najudaljenijih grebena poluotoka Hanko (Finska) do finskog arhipelaga, a mlade gavke kretale su se daleko od obale.

–        U vrijeme kad je došlo do ispuštanja nafte na području duž poluotoka Hanko nalazili su se deseci tisuća gavki. Ispuštanje je izazvalo veliku opasnost za morske ptice na finskoj obali.

35      Odlukom od 16. rujna 2011. Služba za zaštitu granica Bosphorusu je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 17 112 eura zbog ispuštanja nafte, s obrazloženjem da je to ispuštanje uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete obali ili povezanim interesima Republike Finske ili bogatstvima finskog teritorijalnog mora ili IGP‑a.

36      Bosphorus i brodar tog broda potom su podnijeli tužbu pred Helsingin käräjäoikeusom (Prvostupanjski sud u Helsinkiju, Finska), kao pomorskim sudom, tražeći poništenje odluka od 23. srpnja i 16. rujna 2011. o određivanju jamstva odnosno izricanju novčane kazne za ispuštanje nafte. Oni su tvrdili, među ostalim, da to ispuštanje nije uzrokovalo veliku štetu za okoliš i da su samo sudovi države pod čijom zastavom brod plovi, tj. Paname, nadležni odlučivati u tom predmetu.

37      Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) u presudi od 30. siječnja 2012. smatrao je da je dokazano da je predmetni brod ispustio u more najmanje oko 900 litara nafte. Tijekom postupka u kojem je donesena navedena presuda Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) saslušao je kao svjedoka stručnjaka iz Finskog instituta za zaštitu okoliša. Taj je sud potom utvrdio da je, imajući u vidu dokaze kojima raspolaže, ispuštanje nafte uzrokovalo opasnost od velike štete u smislu članka 1. iz poglavlja 3. Zakona (1672/2009). S obzirom na to, Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) odbio je tužbu.

38      Nakon što je Bosphorus izjavio žalbu pred Helsingin hovioikeusom (Žalbeni sud u Helsinkiju, Finska), taj je sud navedeno društvo oslobodio obveze plaćanja novčane kazne za ispuštanje nafte, s obrazloženjem da ta obveza leži na brodaru čiji je identitet poznat.

39      Služba za zaštitu granica zatim je podnijela žalbu pred Korkein oikeusom (Vrhovni sud, Finska), a on je tu odluku ukinuo i predmet vratio na odlučivanje Helsingin hovioikeusu (Žalbeni sud u Helsinkiju), kako bi taj sud ocijenio postoji li razlog u smislu članka 1. iz poglavlja 3. Zakona o zaštiti okoliša koji opravdava izricanje novčane kazne za ispuštanje nafte.

40      Taj je žalbeni sud u odluci od 18. studenoga 2014. utvrdio da iz dokaza koji su mu podneseni proizlazi da ne postoji opasnost da predmetno ispuštanje nafte uzrokuje veliku štetu obali ili povezanim interesima Republike Finske ili bogatstvima finskog teritorijalnog mora ili IGP‑a. Slijedom toga, odbio je žalbu na presudu Helsingin käräjäoikeusa (Prvostupanjski sud u Helsinkiju).

41      Bosphorus je potom podnio žalbu pred Korkein oikeusom (Vrhovni sud) tražeći da se ukinu odluka Helsingin hovioikeusa (Žalbeni sud u Helsinkiju) i odluka Helsingin käräjäoikeusa (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) te da se ponište odluke od 23. srpnja i 16. rujna 2011. i opozove novčana kazna za ispuštanje nafte.

42      U tim je okolnostima Korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li izraz ‚obala ili povezani interesi’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije [iz Montego Baya] odnosno [izraz ‚obala ili s tim povezani interesi’] iz članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 tumačiti u skladu s definicijom izraza ‚interes[i] u vezi s njima’ iz članka II. stavka 4. [Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969.]?

2.      Prema definiciji iz članka II. stavka 4. točke (c) Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. navedenoj u prvom pitanju, izraz ‚interes[i] u vezi s njima’ podrazumijeva među ostalim dobrobit dotičnog područja, što uključuje očuvanje morskoga biološkog blaga, faune i flore. Primjenjuje li se navedena odredba i na očuvanje živih morskih bogatstava, faune i flore u IGP‑u ili se odnosi samo na očuvanje interesa obalnog područja?

3.      U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, što znači izraz ‚obala ili povezani interesi’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije [iz Montego Baya] odnosno [izraz ‚obala ili s tim povezani interesi’] iz članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35?

4.      Što znači izraz ‚bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije [iz Montego Baya] odnosno izraz ‚resursi [teritorijalnog mora ili IGP‑a]’ te države iz članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35? Odnosi li se pojam živih bogatstava samo na vrste koje se mogu loviti ili također i na vrste koje su s njima udružene ili o njima ovise u smislu članka 61. stavka 4. Konvencije [iz Montego Baya], poput primjerice biljnih i životinjskih vrsta koje im služe za prehranu?

5.      Kako treba tumačiti izraz ‚uzrokuje […] opasnost’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije [iz Montego Baya] odnosno [izraz ‚uzrokovalo […] opasnost’] iz Direktive 2005/35? Treba li narav te opasnosti odrediti na temelju pojma apstraktne ili konkretne opasnosti ili pak na neki drugi način?

6.      Treba li prilikom ocjenjivanja uvjeta za nadležnost obalne države, predviđenih člankom 220. stavkom 6. Konvencije [iz Montego Baya] i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2005/35, smatrati da je uzrokovanje velike štete ili opasnosti od takve štete teža posljedica od prouzročenja ili prijetnje prouzročenja znatnog onečišćenja morskog okoliša u smislu članka 220. stavka 5. Konvencije [iz Montego Baya]? Kako treba definirati ‚znatno onečišćenje morskog okoliša’ i na koji način ga treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja prouzročenja velike štete ili opasnosti od takve štete?

7.      Koje čimbenike treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja težine uzrokovane štete ili opasnosti od takve štete? Treba li prilikom tog ocjenjivanja uzeti u obzir, primjerice, trajanje i geografski opseg štetnih posljedica koje se javljaju u obliku štete? U slučaju pozitivnog odgovora na to pitanje, kako treba ocjenjivati trajanje i opseg štete?

8.      Direktiva 2005/35 postavlja minimalne standarde i ne sprečava države članice da donesu strože mjere protiv onečišćenja s brodova u skladu s međunarodnim pravom (članak 1. stavak 2.). Odnosi li se mogućnost primjene strožih odredbi i na članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35, kojim je uređena nadležnost obalne države za poduzimanje mjera protiv broda u tranzitu?

9.      Može li se prilikom tumačenja uvjeta za nadležnost obalne države, određenih člankom 220. stavkom 6. Konvencije [iz Montego Baya] i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2005/35, ikakav značaj dati posebnim geografskim i ekološkim značajkama te osjetljivosti područja Baltičkog mora?

10.      Podrazumijeva li izraz ‚jasni i stvarni dokazi’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije [iz Montego Baya] odnosno izraz ‚jasni, objektivni dokaz’ iz članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 ne samo dokaz o tome da je brod počinio povrede iz navedenih odredbi nego i dokaz o posljedicama ispuštanja? Koju vrstu dokaza treba tražiti za dokazivanje postojanja opasnosti od nastanka velike štete za obalu ili povezane interese ili za bogatstva teritorijalnog mora ili [IGP‑a], primjerice za ptice, ribe i morski okoliš na tom području? Znači li zahtijevanje jasnih i stvarnih/objektivnih dokaza to da se, primjerice, ocjenjivanje štetnih posljedica ispuštanja nafte mora uvijek temeljiti na konkretnim istraživanjima i studijama o posljedicama ispuštanja nafte koje se dogodilo?”

 O prethodnim pitanjima

 Uvodne napomene

43      Da bi odgovorio na pitanja koja u ovom predmetu postavlja sud koji je uputio zahtjev, Sud mora uzeti u obzir Konvenciju iz Montego Baya, Konvenciju Marpol 73/78 i Konvenciju o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. Stoga je potrebno podsjetiti na položaj tih konvencija u odnosu na pravo Unije.

44      Kao prvo, kada je riječ o Konvenciji iz Montego Baya, Unija ju je potpisala i potvrdila, pa njezine odredbe čine sastavni dio pravnog sustava Unije te je obvezuju. Sud je stoga nadležan za tumačenje tih odredbi. Ta konvencija, osim toga, ima prednost pred aktima sekundarnog prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 42. i 53.), koje treba, koliko je god to moguće, tumačiti u skladu s tim sporazumima.

45      Kao drugo, kada je riječ o Konvenciji Marpol 73/78 – kojoj Unija nije pristupila, no koja obvezuje sve države članice – ona može imati posljedice na tumačenje kako Konvencije iz Montego Baya tako i odredbi sekundarnog prava koje ulaze u područje primjene Konvencije Marpol 73/78, kao što su to odredbe Direktive 2005/35. Naime, imajući u vidu načelo dobre vjere, koje proizlazi iz običajnog prava i sastavni je dio općeg međunarodnog prava, i članak 4. stavak 3. UEU‑a, Sud te odredbe mora tumačiti uzimajući u obzir Konvenciju Marpol 73/78 (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 47. i 52.).

46      Kao treće, vezano uz Konvenciju o intervenciji na otvorenome moru iz 1969., treba reći, s jedne strane, da joj Unija nije pristupila i, s druge strane, da se ne može smatrati da Unija stupa na mjesto svojih država članica, ako ni zbog čega drugog, onda zato što nisu sve države članice stranke te konvencije. Iz toga slijedi da navedena konvencija ne obvezuje Uniju i da je Sud kao takvu nije nadležan tumačiti u okviru zahtjeva za prethodnu odluku (vidjeti po analogiji presudu od 24. lipnja 2008., Commune de Mesquer, C‑188/07, EU:C:2008:359, t. 85.).

47      No, budući da se u ovom predmetu od Suda traži tumačenje Konvencije iz Montego Baya, trebat će uzeti u obzir Konvenciju o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. zato što ona čini dio mjerodavnih pravila za tumačenje Konvencije iz Montego Baya.

48      Naime, posebice iz članka 237. Konvencije iz Montego Baya – koji uređuje odnose između te konvencije i posebnih konvencija predmet kojih je zaštita i očuvanje morskog okoliša, među kojima je i Konvencija o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. – proizlazi da Konvencija iz Montego Baya ne utječe na posebne obveze koje su države članice preuzele na temelju tih posebnih konvencija.

49      Kao četvrto, imajući u vidu zaključak iznesen u točki 44. ove presude, članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35, kojim su u pravo Unije uključene odredbe članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i tekst kojega je u bitnome jednak toj odredbi, treba tumačiti u skladu s tom potonjom odredbom. Slijedom toga, treba zaključiti da se tumačenje navedenog članka 220. stavka 6. u pravilu može primijeniti i na članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35.

 Prva rečenica desetog pitanja

50      Prvom rečenicom desetog pitanja, koju valja razmotriti prije svega, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 tumačiti na način da izraz „jasni i stvarni dokazi” odnosno „jasni, objektivni dokaz” u smislu tih odredbi podrazumijeva ne samo počinjenje prekršaja nego i dokaz o posljedicama tog prekršaja.

51      Članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya predviđa da – kada postoje jasni i stvarni dokazi da je brod koji plovi u IGP‑u ili u teritorijalnom moru neke države, u IGP‑u počinio prekršaj iz članka 220. stavka 3. te konvencije s posljedicom ispuštanja koje je uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete obali ili povezanim interesima obalne države ili bilo kojim bogatstvima njezina teritorijalnog mora ili IGP‑a – ta država može, uz uvjet poštovanja odsjeka 7. te konvencije, kada dokazi to opravdavaju, pokrenuti postupak, uključujući određivanje zadržavanja broda u skladu s unutarnjim pravom te države.

52      Treba reći da se iz teksta članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya ne može utvrditi treba li postojanje „jasnih i stvarnih dokaza” u smislu te odredbe biti povezano samo s počinjenim prekršajem ili i s njegovim posljedicama.

53      U tim okolnostima treba pribjeći kontekstu u kojem se koristi izraz „jasni i stvarni dokazi” u smislu te odredbe i ciljevima članka 220. Konvencije iz Montego Baya.

54      U tom smislu treba reći da stavci 3., 5. i 6. članka 220. Konvencije iz Montego Baya čine skup stupnjevitih mjera koje obalna država može poduzeti protiv broda u slučaju postojanja sumnje ili ako se pokaže da je u IGP‑u te države počinio prekršaj.

55      Prije svega, članak 220. stavak 3. te konvencije referira se na kršenje mjerodavnih međunarodnih pravila i standarda za sprečavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja s brodova ili zakona i drugih propisa koje je dotična država donijela u skladu s tim međunarodnim pravilima i standardima radi njihove provedbe, pri čemu se takvi prekršaji definiraju posebice u Konvenciji Marpol 73/78.

56      Ta odredba tako predviđa da, ako obalna država ima ozbiljnih razloga vjerovati da je takav prekršaj počinjen, ona može zahtijevati da dotični brod dade određene informacije o svojem identitetu i luci upisa, svojoj posljednjoj i idućoj luci pristajanja te druge relevantne informacije potrebne kako bi se utvrdilo je li prekršaj počinjen.

57      Nadalje, članak 220. stavak 5. Konvencije iz Montego Baya ovlašćuje države članice da izvrše pregled broda. U tu svrhu navedenom se odredbom ne zahtijeva samo postojanje ozbiljnih razloga vjerovati da je brod počinio prekršaj kako je definiran u članku 220. stavku 3. te konvencije, već i da je taj konkretan prekršaj ozbiljan s obzirom na svoje posljedice (u daljnjem tekstu: prekršaj s ozbiljnim posljedicama). Naime, navedeni prekršaj mora imati za posljedicu veliko ispuštanje u morski okoliš koje je prouzročilo ili prijeti da će prouzročiti znatno onečišćenje.

58      Očito je, dakle, da su zbog postojanja prekršaja s ozbiljnim posljedicama iz članka 220. stavka 5. Konvencije iz Montego Baya njezini autori dali obalnoj državi ovlast da donese mjeru kojom se više zadire od one predviđene u navedenom članku 220. stavku 3.

59      Konačno, članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya može se usporediti s njezinim člankom 220. stavkom 5., s obzirom na to da upućuje na prekršaj s ozbiljnim posljedicama. Prekršaj u smislu te odredbe mora, naime, imati za posljedicu ispuštanje koje je uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete obali ili povezanim interesima obalne države ili bilo kojim bogatstvima teritorijalnog mora ili IGP‑a te države (u daljnjem tekstu: dobra i povezani interesi obalne države).

60      Međutim, te se dvije odredbe razlikuju zato što članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya intervencijsku ovlast obalne države uvjetuje postojanjem „jasnih i stvarnih dokaza” da je prekršaj s ozbiljnim posljedicama stvarno počinjen, a ne samo postojanjem ozbiljnih razloga vjerovati da je takav prekršaj počinjen. Nadalje, kad su ispunjeni uvjeti za primjenu navedenog članka 220. stavka 6., obalna država ima mogućnost poduzimanja iznimno stroge mjere jer može naložiti zadržavanje dotičnog broda sukladno unutarnjem pravu te države.

61      Očito je, dakle, da su autori Konvencije iz Montego Baya obalnoj državi željeli priznati pravo na poduzimanje takve iznimno stroge mjere ako je, s jedne strane, prekršajem koji je brod počinio uzrokovana velika šteta ili opasnost od velike štete za tu državu te ako se, s druge strane, pokaže da je dotični brod počinitelj tog prekršaja.

62      Budući da su ta dva jednako važna uvjeta određena kumulativno, članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya treba, dakle, tumačiti na način da predviđa da je intervencijska ovlast obalne države uvjetovana postojanjem jasnih i stvarnih dokaza kako o tome da je taj brod počinio prekršaj u smislu članka 220. stavka 3. navedene konvencije tako i o šteti ili opasnosti od velike štete koju taj prekršaj uzrokuje dotičnoj obalnoj državi.

63      U prilog takvom tumačenju navedene odredbe govori cilj Konvencije iz Montego Baya, a to je da se za sve morske vrste uspostavi pravična ravnoteža između interesa država u svojstvu obalnih država i interesa država u svojstvu država zastave broda, koji mogu biti međusobno suprotstavljeni (presuda od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 58.).

64      Naime, izvršavanje ovlasti interveniranja obalne države u IGP‑u – posebno ovlast određivanja zadržavanja broda koji plovi pod zastavom druge države, čime se taj brod privremeno sprečava u izvršavanju svoje slobode plovidbe, koju međunarodno pravo mora ipak jamči u tom području – pretpostavlja da, u cilju osiguravanja pravične ravnoteže između interesa te obalne države i države zastave broda, navedena obalna država ima dovoljno dokaza, a ne samo ozbiljnu sumnju, da je taj brod počinio prekršaj koji je uzrokovao veliku štetu ili opasnost od velike štete.

65      Stoga na prvu rečenicu desetog pitanja valja odgovoriti da članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 treba tumačiti na način da izraz „jasni i stvarni dokazi” odnosno „jasni, objektivni dokaz” u smislu tih odredbi podrazumijeva ne samo počinjenje prekršaja nego i dokaz o posljedicama tog prekršaja.

 Prvo, drugo i treće pitanje

66      Prvi, drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, i to na drugom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u bitnome propituje tumačenje izraza „obala ili povezani interesi” odnosno „obala ili s tim povezani interesi” iz članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 s obzirom na odredbe Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969.

67      Pri tumačenju odredbi Konvencije iz Montego Baya moraju se uzeti u obzir pravila međunarodnog običajnog prava, pretočena u odredbu članka 31. stavka 1. Bečke konvencije, koja obvezuju institucije Unije i dio su njezina pravnog sustava (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2018., Western Sahara Campaign UK, C‑266/16, EU:C:2018:118, t. 58. i navedenu sudsku praksu), iz kojih proizlazi da ugovor treba tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu tih izraza u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe tog ugovora.

68      Prije svega treba istaknuti da se izraz „obal[a] ili povezan[i] interes[i] obalne države” iz članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya u toj konvenciji ne definira.

69      Što se tiče Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969., ona koristi izraz „obale ili interes[i] [obalne države] u vezi s njima” i precizira koje značenje treba pridati izrazu „interesi u vezi s njima”.

70      Konkretno, prema članku I. stavku 1. te konvencije, ugovorne stranke „mogu poduzeti na otvorenome moru potrebne mjere kako bi spriječile, smanjile ili uklonile velike i neposredne opasnosti koje za njihove obale ili interese u vezi s njima znače zagađivanje ili prijetnja zagađivanja morske vode naftom, kao posljedica nesreće na moru ili akcija u vezi s takvom nesrećom, koje bi prema svim izgledima mogle imati vrlo štetne posljedice”.

71      Nadalje, u članku II. stavku 4. navedene konvencije „interesi u vezi s njima” definiraju se kao „interes[i] obalne države koji su izravno pogođeni ili kojima prijeti opasnost od nesreće na moru, a odnose se osobito[, prvo,] na pomorsku, obalnu, lučku aktivnost i onu koja se obavlja na ušću rijeka, uključujući aktivnost na području ribarstva kad je bitna za život interesenata, [drugo,] na turističku privlačnost područja o kojima je riječ [i, treće,] na zdravlje pučanstva koje je nastanjeno na obalama i blagostanje područja o kojemu je riječ, uključujući očuvanje morskoga biološkog blaga, faune i flore”.

72      Treba reći da je izraz „obale ili interes[i] [obalne države] u vezi s njima” u smislu Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. sličan izrazu „obal[a] ili povezan[i] interes[i] obalne države” iz članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya.

73      Naravno, članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya spominje izraz „obal[a]” [francuski littoral], a članak I. stavak 1. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. upotrebljava izraz „obal[e]” [francuski côtes]. Međutim, u uobičajenom značenju koje imaju u svakodnevnom jeziku ta dva izraza označavaju područje kontakta između mora i kopna. Osim toga, te su dvije odredbe u verziji na engleskom jeziku formulirane na isti način, tako da se za označavanje tog područja kontakta upotrebljava izraz coastline.

74      Navedeni članak 220. stavak 6. usto spominje izraz „obaln[a] držav[a]” [francuski État côtier], a u članku II. stavku 4. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. upotrebljava se [isti] izraz „obaln[a] držav[a]” [francuski État riverain]. U uobičajenom značenju koje imaju u svakodnevnom jeziku oba [francuska] izraza označavaju državu čije se kopneno područje nalazi uz morski prostor.

75      Nadalje, kao što to nezavisni odvjetnik navodi u točki 70. svojeg mišljenja, iz zakonodavne povijesti članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya jasno proizlazi da su se njezine ugovorne stranke inspirirale Konvencijom o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. kada su odredile da obalne države moraju imati nadležnost i za poduzimanje mjera protiv stranih brodova koji su počinili prekršaj u IGP‑u pod jurisdikcijom te države. Dakle, valja zaključiti da značenje izraza „obal[a] ili povezan[i] interes[i]” iz članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya treba u pravilu biti isto kao i značenje koje proizlazi iz članka I. stavka 1. i članka II. stavka 4. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969.

76      Svejedno, treba podsjetiti i na to da u trenutku donošenja Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. režim IGP‑a još nije bio dio međunarodnog prava.

77      IGP je priznat Konvencijom iz Montego Baya, koja otad uređuje njegov pravni režim. U tom kontekstu, iz teksta samog članka 220. stavka 6. te konvencije jasno proizlazi da on pokriva i „bilo koj[a] bogatstv[a] njezinog […] [IGP‑a]”, živa ili neživa, koja su, sukladno članku 56. stavku 1. točkama (a) i (b) navedene konvencije, pod jurisdikcijom obalne države.

78      Nadalje, izraz „bilo koj[a] bogatstv[a]” teritorijalnog mora obalne države iz članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya treba shvatiti na način da uključuje i neživa bogatstva teritorijalnog mora.

79      Iz svih navedenih razmatranja proizlazi da na prvo, drugo i treće pitanje valja odgovoriti na način da izraz „obala ili povezani interesi” odnosno „obala ili s tim povezani interesi” iz članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 treba tumačiti na način da u pravilu ima isto značenje kao i izraz „obale ili interes[i] u vezi s njima” iz članka I. stavka 1. i članka II. stavka 4. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969., s obzirom na to da se navedeni članak 220. stavak 6. primjenjuje i na neživa bogatstva teritorijalnog mora obalne države i na sva bogatstva njezina IGP‑a.

 Četvrto pitanje

80      Četvrtim pitanjem, koje valja ispitati na trećem mjestu, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 tumačiti na način da bogatstva teritorijalnog mora ili IGP‑a obalne države u smislu tih odredbi uključuju samo vrste koje se mogu loviti ili također i žive vrste koje su s njima udružene ili o njima ovise, poput biljnih i životinjskih vrsta koje im služe za prehranu.

81      Treba reći da se članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya odnosi na štete koje su uzrokovane ili za koje postoji opasnost da budu uzrokovane „bilo kojim” bogatstvima teritorijalnog mora ili IGP‑a obalne države. Tu je odredbu stoga u tom pogledu potrebno široko tumačiti, kako proizlazi iz samog njezina teksta, a ne je shvaćati na način da se iz njezina područja primjene isključuju određena bogatstva.

82      Dakle, bogatstva teritorijalnog mora ili IGP‑a obalne države u smislu navedenog članka 220. stavka 6. treba shvatiti na način da uključuju vrste koje se mogu loviti, ali i žive vrste koje su s njima udružene ili o njima ovise.

83      Uostalom, i Konvencija iz Montego Baya uzima u obzir međuovisnost između različitih vrsta. Naime, na temelju očuvanja prirodnih bogatstava iz članka 61. te konvencije, obalna država mora također u okviru mjera koje poduzima u skladu sa stavkom 3. tog članka u cilju održavanja ili obnavljanja populacija lovljenih vrsta, izričito uzeti u obzir, sukladno stavku 4. navedenog članka, njihove učinke na one vrste koje su udružene s lovljenim vrstama ili su o njima ovisne.

84      Na četvrto pitanje stoga valja odgovoriti da članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 treba tumačiti na način da bogatstva teritorijalnog mora ili IGP‑a obalne države u smislu tih odredbi uključuju vrste koje se mogu loviti, ali i žive vrste koje su s njima udružene ili o njima ovise, poput biljnih i životinjskih vrsta koje im služe za prehranu.

 Šesto pitanje

85      Šestim pitanjem, koje valja ispitati na četvrtom mjestu, sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li i eventualno na koji način prilikom primjene članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 te posebno prilikom ocjene posljedica prekršaja, kako se definiraju u tim odredbama, voditi računa o pojmu „znatno onečišćenje” iz članka 220. stavka 5.te konvencije.

86      U tom smislu, iako članak 220. stavak 5. Konvencije iz Montego Baya ne definira pojam „onečišćenje”, iz njezina članka 1. stavka 4. razvidno je da „onečišćenje morskog okoliša” znači „čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u morski okoliš, uključujući estuarije, koje uzrokuje ili može prouzročiti takve pogubne posljedice kao što su šteta živim bogatstvima i životu u moru, ugrožavanje ljudskog zdravlja, ometanje pomorskih djelatnosti, uključujući ribolov i druge zakonite upotrebe mora, pogoršanje upotrebne kvalitete morske vode i umanjenje privlačnosti”.

87      S druge strane, članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya posebno spominje pojam „povezani interesi” obalne države, koji, kao što to slijedi iz točke 75. ove presude, mora u pravilu imati isto značenje kao i pojam koji se navodi u članku II. stavku 4. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969.

88      No, iako zaštita „povezanih interesa” obalne države u pravilu postaje važna u slučaju onečišćenja, treba reći da je članak II. stavak 4. Konvencije o intervenciji na otvorenome moru iz 1969. usmjeren posebice na štetne gospodarske, društvene i zdravstvene posljedice takvog onečišćenja za obalnu državu, odnosno konkretno činjenicu da je velika šteta prouzročena ili bi mogla biti prouzročena, prije svega, različitim profesionalnim djelatnostima vezanima uz korištenje mora koje obavlja obalno stanovništvo te države, a koje predstavljaju osnovno sredstvo za život tog stanovništva, zatim turističkim djelatnostima u priobalnom području i, konačno, zdravlju i dobrobiti tog stanovništva.

89      Iz te usporedbe proizlazi da postoje bitne razlike između članka 220. stavka 5. i članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya.

90      Naime, s jedne strane, navedeni članak 220. stavak 5. u vezi s člankom 1. stavkom 4. Konvencije iz Montego Baya nema za cilj posebno zaštititi dobra i povezane interese obalne države te, s druge strane, ta država ne mora dokazati postojanje „velike štete” za svoje interese.

91      Dakle, budući da je cilj tih dviju odredbi različit, prilikom primjene članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya u pravilu nije potrebno voditi računa o pojmu „znatno onečišćenje” iz njezina članka 220. stavka 5.

92      Na šesto pitanje stoga valja odgovoriti na način da prilikom primjene članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 te posebno prilikom ocjene posljedica prekršaja, kako se definiraju u tim odredbama, u pravilu ne treba voditi računa o pojmu „znatno onečišćenje” iz članka 220. stavka 5.te konvencije.

 Peto i sedmo pitanje te zadnje dvije rečenice desetog pitanja

93      Petim i sedmim pitanjem te zadnjim dvjema rečenicama desetog pitanja, koje valja ispitati zajedno, i to na petom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u bitnome se pita na koji način treba ocjenjivati posljedice prekršaja kao što su one definirane u članku 220. stavku 6. Konvencije iz Montego Baya i članku 7. stavku 2. Direktive 2005/35.

94      Kao što to proizlazi iz točke 65. ove presude, članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya treba tumačiti na način da podrazumijeva ne samo jasne i stvarne dokaze o počinjenju prekršaja nego i o posljedicama tog prekršaja.

95      Ta odredba također predviđa da za potrebe njezine primjene prekršaj koji je počinio brod mora imati za posljedicu ispuštanje koje je, kao što je to izloženo u točki 59. ove presude, uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete određenim dobrima ili povezanim interesima obalne države.

96      U konkretnoj situaciji to znači da treba uzeti u obzir sve indicije koje omogućuju dokazivanje činjenice da je uzrokovana šteta ili opasnost od štete za ta dobra i interese te ocjenjivanje značaja štete koja je uzrokovana ili prijeti da bude uzrokovana tim dobrima ili interesima, pri čemu se a priori ne daje prednost određenoj vrsti dokaza.

97      U tom kontekstu treba reći da dobra i povezani interesi obalne države koji se štite člankom 220. stavkom 6. Konvencije iz Montego Baya uključuju raznovrsne elemente.

98      Iz toga slijedi da je potrebno utvrditi koja su dobra i interesi pogođeni te ocijeniti težinu štete nanesene jednom ili drugom od tih elemenata odnosno čak svim tim elementima.

99      Isto tako treba voditi računa o specifičnosti dobra ili povezanog interesa pogođenog štetom. Naime, osjetljivost obalne države u odnosu na štetnu radnju ispuštanja razlikuje se ovisno o vrsti dobra ili povezanog interesa o kojem je riječ. Tako, primjerice, šteta za zdravlje stanovništva nastanjenog uz obalu utječe na obalnu državu u pravilu više nego isključivo gospodarska šteta.

100    Nadalje, treba utvrditi koje su posljedice predmetnog ispuštanja na dobra i povezane interese obalne države.

101    U tom smislu, imajući u vidu, s jedne strane, hitnost koja može postojati za donošenje zaštitne mjere i, s druge strane, važnost, kako to proizlazi iz teksta članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya, same opasnosti od štete, da bi obalna država imala ovlast poduzeti takvu mjeru dovoljno je dokazati – uzimajući u obzir dostupne znanstvene podatke – karakter i razmjere štete koja može biti uzrokovana navedenim ispuštanjem za različita dobra i povezane interese obalne države. U tom smislu posebno treba uzeti u obzir – koliko je god to moguće – vrstu jedne ili više štetnih tvari sadržanih u konkretnom izljevu te obujam, smjer, brzinu i trajanje širenja tog izljeva.

102    Iz svih navedenih razmatranja slijedi da na peto i sedmo pitanje te posljednje dvije rečenice desetog pitanja valja odgovoriti da prilikom ocjenjivanja posljedica prekršaja, kako su definirane u članku 220. stavku 6. Konvencije iz Montego Baya i članku 7. stavku 2. Direktive 2005/35, treba uzeti u obzir sve indicije koje omogućuju dokazivanje činjenice da je uzrokovana šteta ili opasnost od štete za dobra i povezane interese obalne države te ocjenjivanje značaja štete koja je uzrokovana ili prijeti da bude uzrokovana tim dobrima ili interesima, vodeći računa osobito o:

–        kumulativnom značaju ugrožavanja više ili čak svih tih dobara i povezanih interesa te razlikama u osjetljivosti obalne države s obzirom na ugrožavanje različitih dobara i povezanih interesa;

–        negativnim posljedicama ispuštanja za navedena dobra i povezane interese koje je moguće predvidjeti ne samo na temelju dostupnih znanstvenih podataka već i na temelju vrste jedne ili više štetnih tvari sadržanih u konkretnom izljevu te obujma, smjera, brzine i trajanja širenja tog izljeva.

 Deveto pitanje

103    Devetim pitanjem, koje valja ispitati na šestom mjestu, sud koji je uputio zahtjev pita imaju li i eventualno na koji način posebne geografske i ekološke značajke te osjetljivost područja Baltičkog mora utjecaj na uvjete primjene članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35.

104    U tom pogledu, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 105. svojeg mišljenja, Baltičko more na međunarodnoj je razini priznato kao posebno područje koje obilježavaju geografske specifičnosti i izrazito osjetljiv ekosustav kojem je potrebna posebna zaštita.

105    Takve se specifičnosti izravno odražavaju na definiciju i kvalifikaciju prekršaja u smislu članka 220. stavka 3. Konvencije iz Montego Baya, a slijedom toga i na primjenu njezina članka 220. stavka 6. Naime, pravilo 15. točka B iz dijela C, poglavlja 3. Priloga I. Konvenciji Marpol 73/78 strože određuje prekršaj počinjen u posebnom području negoli u slučaju ispuštanja izvan posebnog područja.

106    Ipak, treba podsjetiti na to da specifičan cilj članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya nije osiguravanje posebne zaštite za neko posebno područje, već zaštita određenih dobara i interesa obalne države neovisno o činjenici je li more uz tu državu posebno područje.

107    Dakle, iako bi se specifičnosti Baltičkog mora eventualno mogle uzeti u obzir prilikom ocjene razmjera štete prouzročene obalnoj državi, one na tu ocjenu ne mogu automatski utjecati.

108    Iz navedenih razmatranja slijedi da na deveto pitanje valja odgovoriti da posebne geografske i ekološke značajke te osjetljivost područja Baltičkog mora imaju utjecaj na uvjete primjene članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 kada je riječ o definiciji i kvalifikaciji prekršaja te, iako ne automatski, ocjeni razmjera štete koju je taj prekršaj prouzročio dobrima i povezanim interesima obalne države.

 Osmo pitanje

109    Osmim pitanjem, koje valja ispitati na posljednjem mjestu, sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li članak 1. stavak 2. Direktive 2005/35 tumačiti na način da državama članicama omogućava da odrede strože mjere, u skladu s međunarodnim pravom, od onih predviđenih člankom 7. stavkom 2. te direktive, kad se on primjenjuje.

110    U tom smislu, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 1. stavka 2. Direktive 2005/35, ona ne sprečava države članice da protiv onečišćenja s brodova poduzmu strože mjere u skladu s međunarodnim pravom.

111    Treba također reći da ni iz jedne odredbe spomenute direktive ne proizlazi da mogućnost koju navedeni članak 1. stavak 2. daje državama članicama mora biti ograničena na određene odredbe te direktive.

112    Prema tome, takva se mogućnost u pravilu mora primjenjivati i na članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35, koji uređuje nadležnost obalne države za poduzimanje mjera protiv broda u tranzitu.

113    Međutim, članak 1. stavak 2. Direktive 2005/35 precizira da te eventualne strože mjere moraju biti u skladu s međunarodnim pravom.

114    U tom pogledu treba istaknuti da, kao što to proizlazi iz točke 49. ove presude, članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 treba tumačiti u skladu s člankom 220. stavkom 6. Konvencije iz Montego Baya.

115    Međutim, prema točki 63. ove presude, navedeni članak 220. stavak 6. odražava želju Konvencije iz Montego Baya da se za sve morske vrste uspostavi pravična ravnoteža između interesa država u svojstvu obalnih država i interesa država u svojstvu država zastave broda.

116    Ne može se, dakle, smatrati da članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 dopušta da obalna država poduzme strože mjere od onih predviđenih tim člankom, što bi moglo narušiti pravičnu ravnotežu između interesa obalne države i interesa države zastave broda, koju zahtijeva članak 220. stavak 6. Konvencije iz Montego Baya.

117    Ipak, takvo tumačenje obalnu državu ne može priječiti da poduzme mjere domet kojih je istovjetan onima predviđenima navedenim člankom 220. stavkom 6., s obzirom na to da navedeni članak ne predviđa taksativni popis dopuštenih mjera, što je to razvidno iz upotrebe izraza „uključujući”.

118    Iz navedenih razmatranja slijedi da na osmo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive 2005/35 treba tumačiti na način da državama članicama ne omogućava da odrede strože mjere, u skladu s međunarodnim pravom, od onih predviđenih člankom 7. stavkom 2. te direktive, kad se on primjenjuje, s obzirom na to da su obalne države ovlaštene poduzeti druge mjere domet kojih je istovjetan onima predviđenima navedenim člankom 220. stavkom 6.

 Troškovi

119    Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

1.      Članak 220. stavak 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, potpisane u Montego Bayu 10. prosinca 1982., i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o onečišćenju mora s brodova i uvođenju sankcija za kažnjiva djela, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009., treba tumačiti na način da izraz „jasni i stvarni dokazi” odnosno „jasni, objektivni dokaz” u smislu tih odredbi podrazumijeva ne samo počinjenje prekršaja nego i dokaz o posljedicama tog prekršaja.

2.      Izraz „obala ili povezani interesi” odnosno „obala ili s tim povezani interesi” iz članka 220. stavka 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123, treba tumačiti na način da u pravilu ima isto značenje kao i izraz „obale ili interes[i] u vezi s njima” iz članka I. stavka 1. i članka II. stavka 4. Međunarodne konvencije o intervenciji na otvorenome moru za slučaj nesreće koja uzrokuje ili bi mogla uzrokovati zagađivanje naftom, sklopljene u Bruxellesu 29. studenoga 1969., s obzirom na to da se navedeni članak 220. stavak 6. primjenjuje i na neživa bogatstva teritorijalnog mora obalne države i na sva bogatstva njezina isključivog gospodarskog pojasa.

3.      Članak 220. stavak 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123, treba tumačiti na način da bogatstva teritorijalnog mora ili isključivog gospodarskog pojasa obalne države u smislu tih odredbi uključuju vrste koje se mogu loviti, ali i žive vrste koje su s njima udružene ili o njima ovise, poput biljnih i životinjskih vrsta koje im služe za prehranu.

4.      Prilikom primjene članka 220. stavka 6. Konvencije iz Montego Baya i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123, te posebno prilikom ocjene posljedica prekršaja, kako se definiraju u tim odredbama, u pravilu ne treba voditi računa o pojmu „znatno onečišćenje” iz članka 220. stavka 5.te konvencije.

5.      Prilikom ocjenjivanja posljedica prekršaja, kako su definirane u članku 220. stavku 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora i članku 7. stavku 2. Direktive 2005/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123, treba uzeti u obzir sve indicije koje omogućuju dokazivanje činjenice da je uzrokovana šteta ili opasnost od štete za dobra i povezane interese obalne države te ocjenjivanje značaja štete koja je uzrokovana ili prijeti da bude uzrokovana tim dobrima ili interesima, vodeći računa osobito o:

–        kumulativnom značaju ugrožavanja više ili čak svih tih dobara i povezanih interesa te razlikama u osjetljivosti obalne države s obzirom na ugrožavanje različitih dobara i povezanih interesa;

–        negativnim posljedicama ispuštanja za navedena dobra i povezane interese koje je moguće predvidjeti ne samo na temelju dostupnih znanstvenih podataka već i na temelju vrste jedne ili više štetnih tvari sadržanih u konkretnom izljevu te obujma, smjera, brzine i trajanja širenja tog izljeva.

6.      Posebne geografske i ekološke značajke te osjetljivost područja Baltičkog mora imaju utjecaj na uvjete primjene članka 220. stavka 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123, kada je riječ o definiciji i kvalifikaciji prekršaja te, iako ne automatski, ocjeni razmjera štete koju je taj prekršaj prouzročio dobrima i povezanim interesima obalne države.

7.      Članak 1. stavak 2. Direktive 2005/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123, treba tumačiti na način da državama članicama ne omogućava da odrede strože mjere, u skladu s međunarodnim pravom, od onih predviđenih člankom 7. stavkom 2. te direktive, kad se on primjenjuje, s obzirom na to da su obalne države ovlaštene poduzeti druge mjere domet kojih je istovjetan onima predviđenima navedenim člankom 220. stavkom 6.

Potpisi


*      Jezik postupka: finski