Predmet C‑157/13

Nickel & Goeldner Spedition GmbH

protiv

„Kintra“ UAB

(zahtjev za prethodnu odluku

koji je podnio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EZ) br. 1346/2000 – Članak 3. stavak 1. – Pojam ,tužba koja izravno proizlazi iz stečajnog postupka i koja je s njim tijesno povezanaʼ – Uredba (EZ) br. 44/2001– Članak 1. stavak 2. točka (b) – Pojam ,stečajʼ – Tužba stečajnog upravitelja radi isplate potraživanja – Potraživanje nastalo na temelju usluga međunarodnog prijevoza robe – Odnos između Uredbe br. 1346/2000 i br. 44/2001 i Konvencije o ugovoru o međunarodnom prometu cestom (CMR)“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 4. rujna 2014.

1.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Područje primjene – Građanska i trgovačka stvar – Pojam – Tužba radi isplate potraživanja nastalog pružanjem usluga prijevoza koju podnese stečajni upravitelj poduzetnika u stečaju, imenovan u okviru stečajnog postupka pokrenutog u jednoj državi članici, protiv korisnika tih usluga, koji ima sjedište u drugoj državi članici – Uključenost – Neprimjenjivost Uredbe br. 1346/2000

(Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 3. st. 1. i Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 1. st. 1. i 2. točka (b))

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Odnos s konvencijama koje se odnose na posebno područje – Konvencija o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) – Primjenjivost Konvencije – Procjena od strane nacionalnog suda

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 71.)

1.        Članak 1. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da tužba radi isplate potraživanja nastalog pružanjem usluga prijevoza koju podnese stečajni upravitelj poduzetnika u stečaju, imenovan u okviru stečajnog postupka pokrenutog u jednoj državi članici, protiv korisnika tih usluga, koji ima sjedište u drugoj državi članici, ulazi u područje „građanske i trgovačke stvari“ u smislu te odredbe.

Naime, mjerodavni kriterij Suda za utvrđivanje pravnog područja u koje spada neka tužba nije njezin postupovni kontekst, već pravna osnova. U skladu s tim pristupom, treba ispitati proizlazi li pravo ili obveza koja je osnova tužbe iz općih pravila građanskog i trgovačkog prava ili posebnih pravila o odstupanjima koja vrijede za stečajni postupak.

Tužbu radi isplate potraživanja nastalog pružanjem usluga na temelju ugovora o prijevozu mogao je podnijeti sam vjerovnik, prije nego što je nad njim otvoren stečajni postupak, u kojem bi se slučaju na nju primjenjivala pravila o sudskoj nadležnosti koja vrijede u građanskim ili trgovačkim stvarima. Činjenicom da je, nakon što je nad pružateljem usluga otvoren stečajni postupak, stečajni upravitelj imenovan u tom postupku podnio tužbu radi isplate te da isti postupa u interesu vjerovnika, sadržajno se ne mijenja narav potraživanja o kojem je riječ, te se na nj primjenjuju ista materijalnopravna pravila. U takvoj tužbi stoga ne postoji izravna povezanost sa stečajnim postupkom otvorenim nad tužiteljem. Slijedom toga, i bez potrebe ispitivanja je li ta tužba tijesno povezana sa stečajnim postupkom, valja zaključiti da ona ne ulazi u područje primjene članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000 i da, također, ne spada u pravno područje stečaja, u smislu članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 44/2001.

(t. 27.‑32. i t. 1. izreke)

2.        Članak 71. Uredbe br. 44/2001 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da, u slučaju da spor ulazi u područje primjene i spomenute uredbe i Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR), potpisane u Ženevi 19. svibnja 1956., kako je izmijenjena i dopunjena Protokolom potpisanim u Ženevi 5. srpnja 1978., država članica može, u skladu s člankom 71. stavkom 1. navedene uredbe, primijeniti pravila o sudskoj nadležnosti predviđena člankom 31. stavkom 1. navedene konvencije.

Na nacionalnom je sudu, pred kojim se vodi postupak povodom tužbe radi isplate potraživanja nastalog pružanjem usluga prijevoza, da provjeri udovoljavaju li te usluge uvjetima primjene Konvencije CMR, navedenima u njezinom članku 1.

(t. 36., 42. i t. 2. izreke)