Temeljni predmeti Suda Europske unije

Temelji prava EU-a

Van Gend en Loos

Sud je donio svoju vjerojatno najpoznatiju presudu u predmetu pod nazivom Van Gend en Loos (1963.).

Nizozemski sud pitao je Sud mogu li sami nacionalni sudovi primjenjivati propis EU-a kojim se zemljama zabranjuje da povećaju carinske tarife za trgovinu unutar EU-a. Nizozemska tijela povećala su carine na određene kemikalije. Od prijevoznog društva Van Gend en Loos zatraženo je da plati te više tarife prilikom uvoza kemikalija iz Njemačke u Nizozemsku, nakon čega je to društvo pokrenulo postupak pred nacionalnim sudom. Sud je prihvatio da nacionalni sud mora primijeniti pravo EU-a. Time je stvorena doktrina „izravnog učinka”. To znači da se pojedinci mogu izravno pozivati na određena pravila prava EU-a u sporovima pred nacionalnim sudovima.

Costa/ENEL

Godinu dana poslije, Sud je u presudi Costa/ENEL (1964.) utvrdio još jedno važno načelo.

Talijanski sud zatražio je od Suda smjernice o sukobu između prava EU-a i kasnijeg talijanskog zakona kojim se nacionalizira društvo za proizvodnju i distribuciju električne energije. Sud je presudio da u slučaju sukoba pravo EU-a ima „prednost” u odnosu na nacionalno pravo i da nacionalno pravo treba izuzeti iz primjene. To se naziva doktrinom „prednosti” ili „nadređenosti” prava EU-a.

Doktrine izravnog učinka i nadređenosti zajedno čine temelje prava EU-a.

Francovich

Sud je nastavio oblikovati važna načela prava EU-a u godinama koje su slijedile. U predmetu Andrea Francovich i dr./Talijanska Republika (1991.) uveo je načelo „odgovornosti države”.

Skupina talijanskih radnika ostala je bez plaće kada je njihov poslodavac otišao u stečaj. Donesena je direktiva EU-a za zaštitu zaposlenika u takvoj situaciji. Međutim, Italija tu direktivu nije provela u svom nacionalnom pravnom sustavu. Radnici su se žalili da su bili oštećeni zbog propusta Italije. Sud je utvrdio da pojedinci mogu tužiti državu članicu EU-a za štetu prouzročenu nepoštovanjem prava EU-a.

Slobodno kretanje robe

Dassonville

Sud je također imao ključnu ulogu u razvoju slobodnog kretanja robe unutar EU-a. U predmetu Procureur du Roi/Benoît i Gustave Dassonville (1974.) uspostavio je analizu koja je poslije postala poznata kao „formula Dassonville”.

Pravilima EU-a državama članicama zabranjuje se određivanje ograničenja na uvoz iz drugih zemalja EU-a. Pravilima se također zabranjuje svaka nacionalna mjera s „istovrsnim učinkom” takvom ograničenju. U tom je predmetu Belgija zatražila potvrde o podrijetlu škotskog viskija. Gustave Dassonville, trgovac na veliko u Francuskoj, i njegov sin Benoît, koji je upravljao poslovnim ogrankom u Belgiji, kupovali su boce viskija „Johnnie Walker” i „Vat 69” u Francuskoj kako bi ih prodavali u Belgiji. Budući da se u Francuskoj nije zahtijevala takva potvrda, nisu je mogli dostaviti. Protiv njih je potom pokrenut kazneni postupak u Belgiji.

Sud je utvrdio da nacionalna pravila kojima se izravno ili neizravno ograničava trgovina u EU-u imaju istovrstan učinak kao i ograničenja uvoza.

Cassis de Dijon

Obrazloženje presude Dassonville dalje je razrađeno u presudi Rewe-Zentral AG/Bundesmonopolverwaltung für Branntwein (1979.), poznatoj i kao presuda Cassis de Dijon.

Njemačka je odbila da se liker „Cassis de Dijon” uveze iz Francuske i prodaje u Njemačkoj jer nije ispunjavao njemačke norme u pogledu udjela alkohola. Da bi se u Njemačkoj prodavalo kao liker, piće mora imati udio alkohola veći od 25 %. Cassis de Dijon imao je samo 16 % alkohola. Rewe-Zentral, njemački supermarket, žalio se na to pravilo nacionalnom sudu, koji je stoga Sudu postavio pitanja. Sud je utvrdio da svi proizvodi koji su zakonito proizvedeni i prodavani u jednoj zemlji EU-a moraju imati pristup tržištu drugih zemalja EU-a. To se naziva načelom „uzajamnog priznavanja”.

Slobodno kretanje osoba

Grzelczyk

Osim priznavanja slobodnog kretanja robe, Sud je potvrdio i slobodno kretanje osoba unutar EU-a, primjerice u predmetu Rudy Grzelczyk/Centre Public d'Aide Sociale d’Ottignies-Louvain-la-Neuve (2001.).

Francuski student koji je živio u Belgiji uzdržavao se sam tijekom prvih triju godina svojeg studija, a na četvrtoj je godini zatražio isplatu minimalne hranarine. Međutim, ta mu je hranarina uskraćena jer je stranac. Sud je smatrao da je riječ o nepravednom postupanju s obzirom na to da građanstvo Unije građanima daje pravo na jednako postupanje pred zakonom, neovisno o njihovu državljanstvu. 

Ruiz Zambrano

Desetljeće poslije, Sud je u presudi Ruiz Zambrano (2011.) razvio pojam građanstva Unije.

Taj se predmet odnosio na dvoje djece rođene u Belgiji, koja su belgijski državljani. Njihovi roditelji imali su kolumbijsko državljanstvo. Roditeljima je prijetila deportacija što bi imalo za posljedicu i to da bi djeca morala napustiti EU. Sud je presudio da zemlje EU-a trebaju odobriti pravo boravka i radnu dozvolu roditeljima državljanima treće zemlje s financijski ovisnom maloljetnom djecom koja su sama državljani te zemlje. Uskraćivanje tih prava tim roditeljima lišila bi njihovu djecu punog uživanja prava koja imaju kao građani EU-a. Taj je predmet ojačao ideju da se građanstvom EU-a određena prava ne proširuju samo na pojedinca, nego i na članove njegove obitelji.

Osobna prava

International Handelsgesellschaft

Sud se bavio pitanjem zaštite prava pojedinaca u predmetu Internationale Handelsgesellschaft (1970.).

Njemačko društvo Internationale Handelsgesellschaft osporavalo je sustav dozvola EU-a za izvoz u poljoprivredi. Tvrdilo je da sustav dozvola ograničava njegovo pravo na slobodno poslovanje, kako je zajamčeno njemačkim ustavom.

Njemački sud koji je odlučivao o tužbi pitao je Sud je li EU obvezna poštovati određene standarde ljudskih prava. Suci su zaključili da je poštovanje temeljnih prava ključan element općih načela prava EU-a, za čije je poštovanje odgovoran Sud.

Defrenne

To je načelo dodatno razvijeno u presudi Defrenne/SABENA (1976.).

Stjuardesa Defrenne tužila je svojeg bivšeg poslodavca, belgijskog zračnog prijevoznika SABENA, radi naknade gubitka koji je pretrpjela u pogledu plaće i drugih prava zbog nejednakosti plaće ženskih i muških članova posade koji obavljaju iste dužnosti. Sud je presudio da se na načelo jednakih plaća muškaraca i žena može pozivati pred nacionalnim sudovima u predmetima između pojedinaca i njihovih poslodavaca. Gđa Defrenne mogla se koristiti pravom EU-a u svojem predmetu protiv svojeg poslodavca, zračnog prijevoznika, pred svojim nacionalnim sudom kako bi osigurala rodnu ravnopravnost na radnome mjestu.

Zaključak

Te važne presude Suda snažno su utjecale na razvoj prava EU-a i na zaštitu prava građana. One pokazuju predanost EU-a pravdi, ravnopravnosti i vladavini prava te oblikuju pravno okruženje za sve države članice i njihove građane.