Sport

Uvod

Sport u Europi često je prekogranična aktivnost koja uključuje više zemalja, a podrazumijeva transfer sportaša, organizaciju natjecanja i emitiranje sporta. Sud je u više navrata pojasnio kako se pravo EU‑a primjenjuje na različite aspekte sporta. Neka ključna pitanja su:

• Koja prava imaju sportaši kao radnici u pogledu svoje slobode kretanja?
• Protive li se pravu tržišnog natjecanja EU-a ovlasti sportskih saveza, osobito njihova ovlast odobravanja organizacije svih međunarodnih natjecanja?
• Mogu li se isključiva prava emitiranja ograničiti kako bi se osiguralo da javnost može gledati velike sportske događaje na besplatnoj televiziji?

Slobodno kretanje sportaša

Možda je jedan od najpoznatijih sudskih predmeta svih vremena predmet Bosman. Ime „Bosman” ušlo je u opći sportski rječnik, stvorivši tako novu kategoriju transfera između nogometnih klubova. Iza ovog predmeta i načela koja su u njemu utvrđena krila se prava ljudska priča.

Jean-Marc Bosman bio je nogometaš belgijskog kluba RFC Liège. Nakon što mu je 1990. istekao ugovor, htio je promijeniti momčad i prebaciti se u francuski klub Dunkerque. Međutim, transfer je blokiran jer klub Dunkerque nije htio platiti naknadu koju je klub Liège zahtijevao. Klub Liège je suspendirao J.-M. Bosmana te su ga svi europski klubovi koji su ga mogli zaposliti stavili na crnu listu, zbog čega ne samo da je ostao nezaposlen, nego je postao i nezapošljiv.

Belgijski sud uputio je taj predmet Sudu, koji je presudio da pravila o naknadi za transfer ograničavaju slobodno kretanje igrača koji hoće igrati u drugoj državi članici na način da ih sprečavaju ili odvraćaju od napuštanja svojih bivših klubova čak i nakon što im isteknu ugovori. Sud je također naveo da nogometne lige ne mogu ograničiti broj stranih igrača iz EU-a koje klubovi koriste u utakmicama. Presudom u predmetu Bosman otpočeto je doba besplatnih transfera, što je omogućilo veći protok igrača u EU-u (C-415/93, Bosman).

Utjecaj presude u predmetu Bosman nadišao je nogomet te je utjecao na druge sportove kao što su košarka, rukomet i kriket. U kasnijim predmetima Sud je dodatno razvio to načelo utvrdivši da se primjenjuje i na neke sportaše koji nisu iz EU-a. Ako je sportaš podrijetlom iz zemlje koja je sklopila sporazum s EU-om koji sadržava pravila o slobodnom kretanju osoba, na njega se primjenjuju ista načela. Ti su predmeti, među ostalim, Kolpak (C-438/00, Deutscher Handballbund), u kojem je bila riječ o slovačkom rukometašu prije nego što je Slovačka postala država članica, i Simutenkov, prema ruskom nogometašu koji je igrao u Španjolskoj (C-265/03, Simutenkov).

Francuski sud zatražio je 2008. od Suda pojašnjenja u pogledu ugovora „joueur espoir” (ugovor s mladom nadom). Olivier Bernard potpisao je takav ugovor s nogometnim klubom Olympique Lyonnais. Ugovor ga je obvezivao da trenira s klubom i potpiše svoj prvi profesionalni ugovor s tim klubom ako on to ponudi. Umjesto toga, O. Bernard je potpisao ugovor s Newcastle Unitedom nakon razdoblja treninga, a Olympique Lyonnais zatražio je isplatu naknade. Sud je priznao da se tim ugovorima ograničava slobodno kretanje igrača. Međutim, nogometni klubovi mogli su zakonito zahtijevati naknadu za trening mladih igrača koji su zatim potpisali svoj prvi profesionalni ugovor s klubom iz druge države članice, uzimajući u obzir stvarne troškove treninga (C-325/08, Olympique Lyonnais).

Belgijski sud uputio je 2022. Sudu predmet koji se odnosio na bivšeg profesionalnog nogometaša koji je živio u Francuskoj, koji je osporavao određena FIFA-ina pravila o transferu igrača. Tvrdio je da su ta pravila stvarala prepreku njegovu angažmanu u belgijskom nogometnom klubu. Tim se pravilima određivalo da ako igrač raskine ugovor o radu bez  „opravdanog razloga” prije njegova redovnog isteka, i igrač i njegov novi klub trebaju platiti naknadu bivšem klubu. Novi klub mogao bi se suočiti i sa sankcijama i drugim negativnim posljedicama, kao što su privremena zabrana transfera i kašnjenja u izdavanju međunarodnih potvrda o transferu. Sud je presudio da su FIFA-ina pravila protivna pravu EU-a jer stvaraju prepreku slobodnom kretanju profesionalnih nogometaša koji su htjeli ispeći svoj zanat tako da odu raditi u novi klub (C-650/22, FIFA).

Sportski savezi i pravo tržišnog natjecanja

U dvama predmetima o kojima je odlučeno krajem 2023. Sud je razmatrao međudjelovanje prava tržišnog natjecanja i regulacije sporta. Pravom tržišnog natjecanja zabranjuje se zlouporaba vladajućeg položaja na tržištu. Međutim, sportom često upravlja samo jedna organizacija koja utvrđuje pravila i organizira sport.

Prvi se predmet odnosio na Međunarodni klizački savez (ISU), koji odobrava sva međunarodna natjecanja klizanja na ledu. ISU je ovlašten sportaše isključiti sa svih natjecanja ako sudjeluju u neodobrenim natjecanjima (C-124/21 P, International Skating Union/Komisija).

Drugi predmet proizišao je iz reakcije FIFA-e i UEFA-e na europsku Superligu, u kojoj su prijetile da će sankcionirati klubove i igrače koji će u njoj sudjelovati (C-333/21, European Superleague Company).

Sud je u obama predmetima utvrdio da je takva vrsta pravila nezakonita. Ovlasti FIFA-e, UEFA-e i ISU‑a nisu bile ni na koji način uređene kako bi se osigurala njihova transparentnost, objektivnost,  nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost. Posljedica je bila ograničavanje slobodnog tržišnog natjecanja na tržištu EU-a. Sud je također pojasnio da su ta pravila štetna za igrače i sportaše jer ih sprječavaju da sudjeluju u novim i inovativnim natjecanjima. Također su štetna za medije i gledatelje koje se lišava mogućnosti gledanja tih natjecanja.

Belgijski sud zatražio je također 2021. od Suda da iskaže svoj stav u predmetu koji se odnosio na belgijskog nogometaša i belgijski nogometni klub koji su osporavali pravila o „domaćim igračima”. Cilj je tog pravila potaknuti razvoj lokalnih talenata. Sud je smatrao da ta pravila mogu biti nezakonita prema pravu EU-a o tržišnom natjecanju jer ograničavaju mogućnost klubova da se međusobno natječu zapošljavanjem talentiranih igrača, neovisno o tome jesu li „doma trenirali”. Također je smatrao da pravila mogu biti neizravno diskriminatorna prema igračima iz drugih država članica. Međutim, Sud je prepustio belgijskom sudu da utvrdi jesu li ta pravila opravdana ciljem poticanja zapošljavanja i treniranja mladih profesionalnih nogometaša na lokalnoj razini (C-680/21, Royal Antwerp Football Club).

Gledanje sporta

U načelu, nositelji prava na sportske događaje slobodni su prodavati svoja prava emitiranja komu god žele. Međutim, u skladu s pravom EU-a, države članice mogu ustrajati na tome da se određeni događaji od „velike društvene važnosti” moraju prenositi na besplatnim kanalima. Time se ograničava iznos novca koji nositelji prava mogu primiti za prava emitiranja. Ujedinjena Kraljevina i Belgija odredile su sve utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, a Ujedinjena Kraljevina i sve utakmice EURO-a kao događaje od „velike važnosti”. FIFA i UEFA tvrdile su da mnoge utakmice nisu od velike važnosti za te zemlje. Na primjer, smatrale su da se utakmice skupne faze koje ne uključuju momčadi iz Ujedinjene Kraljevine ili Belgije ne bi trebale smatrati važnima. Opći sud složio se s Ujedinjenom Kraljevinom i Belgijom. Priznao je da države članice mogu sve utakmice tih natjecanja okvalificirati kao važne društvene događaje. Opći sud je primijetio da čak i utakmice „manje važnosti” mogu utjecati na napredovanje nacionalnih reprezentacija i na cjelokupno natjecanje. Iako se prikazivanjem tih utakmica na besplatnoj televiziji ograničavaju isključiva prava emitiranja FIFA-e i UEFA-e, Opći sud je smatrao da se ta ograničenja mogu opravdati potrebom da se zaštiti pravo na informiranje javnosti i zajamči slobodan pristup događajima od društvene važnosti (T-385/07, T-55/08, T-68/08, FIFA i UEFA/Komisija).

Sud Ujedinjene Kraljevine je 2008. upitao Sud o načinu na koji su prodana prava emitiranja Engleske prve nogometne lige (Premier League). Svaka radiotelevizija bila je ovlaštena prikazivati samo utakmice na određenom području. To je značilo da su televizijski gledatelji mogli gledati samo utakmice prve nogometne lige koje su prikazivale radiotelevizije države članice u kojoj su živjeli. Pubovi u Ujedinjenoj Kraljevini kupovali su kartice za dekodiranje iz Grčke, što im je omogućilo pristup i prikazivanje utakmica prve nogometne lige. Sud je utvrdio da je svaki sustav dozvola koji radiotelevizijama dodjeljuje isključiva prava u jednoj državi članici i kojim se televizijskim gledateljima zabranjuje gledanje emisija pomoću kartice za dekodiranje u drugim državama članicama u suprotnosti s pravom EU-a. Međutim, utvrdio je da se prikazivanje utakmica na javnim mjestima, poput pubova, mora odobriti ako emitiranje sadržava elemente zaštićene autorskim pravom, kao što su uvodna videosekvenca ili glazba (C-403/08 i C-429/08, Football Association Premier League i dr., Murphy).

U jednom drugom predmetu Sud je odlučivao o korištenju kratkih isječaka sportskih događaja u informativnim programima. U skladu s pravilima EU-a radiotelevizijama se mora dopustiti da koriste isječke u kratkim televizijskim prilozima o događajima od javnog interesa, čak i ako za te događaje postoje isključiva prava emitiranja. Iako se od medijske kuće može zatražiti plaćanje za to emitiranje, naknada se mora ograničiti na pokrivanje tehničkih troškova pristupa signalu. Sky Österreich, koji je imao isključiva prava u odnosu na određene sportske događaje, tvrdio je da se time ne uzimaju u obzir širi troškovi povezani s dodjelom dozvola i produkcijom. Međutim, Sud je potvrdio da naknada za davanje pristupa emitiranju može biti ograničena na tehničke troškove izravno povezane s isporukom signala. Tim se ograničenjem štiti temeljno pravo građana na informiranje i osigurava javni pristup ključnim informacijama o važnim događajima kao što su nogometne utakmice, unatoč sporazumima o isključivosti (C-283/11, Sky Österreich).

Zaključak

Tim presudama Sud i Opći sud osigurali su da svi mogu ostvariti svoje pravo na slobodno kretanje i zaštitu koju pružaju pravila EU-a o tržišnom natjecanju, priznajući pritom posebnu ulogu sporta u našem društvu.