Prava studenata

Prava studenata

Budući da sve veći broj studenata sudjeluje u prekograničnim obrazovnim programima poput programa Erasmus+, Sud se suočavao s brojnim sporovima koji se odnose na prava studenata. Ključna pitanja uključuju sljedeće:

• Je li ograničavanje pristupa studenata sveučilištima drugih država članica diskriminirajuće?
• Može li država članica odbiti financijsku potporu studentima iz drugih država članica?
• Imaju li djeca pograničnih radnika prava u državi članici u kojoj njihovi roditelji rade?
• Mogu li se na međunarodne studente primjenjivati dodatni zahtjevi kada dolaze u državu članicu radi studiranja?

Pristup visokom obrazovanju

Početkom 2000-ih Komisija je podnijela tužbe protiv Belgije i Austrije jer su studentima iz drugih zemalja EU-a otežale pristup svojim sveučilištima. Te su se zemlje suočavale s porastom studenata iz drugih zemalja EU-a, posebno onih koji govore isti jezik. Strani studenti morali su dokazati i da ispunjavaju kriterije za prihvat na sveučilište u Belgiji ili Austriji i da ispunjavaju kriterije za prihvat na isti program u svojoj zemlji podrijetla. Sud je presudio protiv obiju država u presudama iz 2004. (C‑65/03, Komisija/Belgija) i 2005. (C-147/03, Komisija/Austrija). Sud je naveo da se ta diskriminacija može opravdati samo ako je proporcionalna i ako nije usmjerena na državljane drugih država članica EU-a.

Primjer takvog opravdanja pojavio se poslije, kada je belgijski sud zatražio od Suda da mu da smjernice u pogledu pravila francuske zajednice u Belgiji. Tim se pravilom ograničavao broj studenata iz drugih država članica koji su se mogli upisati na određene sveučilišne studijske programe medicine. Sud je presudio da se takvo ograničenje, iako neizravno diskriminira studente na temelju državljanstva, može opravdati potrebom država članica da zaštite javno zdravlje. Sud je uputio belgijski sud da ocijeni može li se zbog ograničenja povećati broj osoba s diplomom koje su dostupne za pružanje zdravstvenih usluga u francuskoj zajednici i može li se manje ograničavajućim mjerama postići isti cilj (C-73/08, Bressol i dr.).

Financiranje studija i studentske stipendije

Dany Bidar bio je francuski student koji je tri godine živio u Ujedinjenoj Kraljevini i ondje išao u školu. Zatim je upisao studij na sveučilištu University College London (Sveučilište u Londonu). Njegov zahtjev za studentski zajam odbijen je jer se smatralo da nije „trajno nastanjen” u Ujedinjenoj Kraljevini. Sud je 2005. presudio da država članica ne može uskratiti zajmove ili stipendije studentima koji borave u državi članici i ispunjavaju uvjete da u njoj nastave boraviti. Međutim, kako bi se izbjeglo da strani studenti postanu nerazuman teret za određenu zemlju, mogu se odrediti određeni uvjeti. Takav bi uvjet mogao biti da je student živio u toj zemlji određeno vrijeme prije početka studija. To bi pokazalo određenu razinu integracije u društvo države članice. Međutim, s obzirom na to da je tada stranom studentu bilo nemoguće steći status „trajno nastanjene osobe” tijekom studija, to pravilo nije bilo u skladu s pravom EU-a (C-209/03, Bidar).

U odluci iz 2008. koja se odnosila na njemačkog studenta u Nizozemskoj, čija je studentska potpora za uzdržavanje ukinuta, Sud je potvrdio da je primjereno zahtijevati od studenata da su živjeli u zemlji pet godina prije početka njihova studija (C-158/07, Förster).

Nekoliko godina poslije Komisija je podnijela tužbu protiv Austrije zbog pravila koja su dovela do toga da je austrijskim studentima javni prijevoz jeftiniji. Austrija je odobrila niže cijene voznih karata djeci čiji su roditelji primali obiteljske doplatke u Austriji, što je zahtjev koji su itekako lakše ispunjavali Austrijanci. Sud je utvrdio da je to diskriminirajuće (C-75/11, Komisija/Austrija).

Dva su njemačka suda 2011. Sudu postavila pitanja o dvama njemačkim studentima kojima je uskraćeno financiranje cijelog studija u inozemstvu jer nisu mogli dokazati da su živjeli u Njemačkoj tijekom triju godina prije početka studija. Oba su studenta rođena u Njemačkoj, živjeli su s roditeljima u inozemstvu niz godina te su se vratili u Njemačku nekoliko godina prije početka studija. Međutim, jedan se student vratio u Njemačku tek dvije godine i osam mjeseci prije početka studija, a drugi nije mogao dokazati da je te tri godine bio u Njemačkoj. Sud je utvrdio da je postavljanje jednog jedinstvenog uvjeta za dodjeljivanje financijske pomoći studentima protivno slobodnom kretanju građana EU-a. Zbog tog uvjeta neopravdano su bili isključeni studenti koji su, iako ne ispunjavaju taj uvjet, ipak imali snažne društvene i gospodarske veze s njemačkim društvom (C-523/11, Prinz).

Djeca pograničnih radnika

Iako se zahtjevi u pogledu prebivanja mogu upotrijebiti za utvrđivanje prava na ostvarivanje financiranja studija, oni mogu negativno utjecati na djecu pograničnih radnika. Ta djeca žive u jednoj zemlji, ali njihovi roditelji prelaze državnu granicu kako bi radili i plaćali doprinose za socijalno osiguranje u toj drugoj zemlji.

Komisija je 2009. podnijela tužbu protiv Nizozemske jer su samo studenti koji su živjeli u Nizozemskoj najmanje tri godine unutar prethodnih šest godina imali pravo na financiranje studija u inozemstvu. Sud je utvrdio da je taj uvjet prebivanja bio previše isključiv i da predstavlja neizravnu diskriminaciju (C-542/09, Komisija/Nizozemska).

Nekoliko godina poslije luksemburški sud pitao je Sud može li država članica uskratiti studentske stipendije djeci pograničnih radnika. Sud je potvrdio da takva vrsta uvjeta predstavlja neizravnu diskriminaciju. Međutim, kako bi se izbjegao „turizam studentskih stipendija”, Sud je utvrdio da se za dodjelu stipendije može odrediti uvjet da je roditelj radio u državi članici tijekom određenog minimalnog razdoblja (C-20/12, Giersch i dr.).

Međunarodni studenti

Njemački sud zatražio je 2013. pojašnjenje u predmetu koji se odnosio na tuniskog državljanina čiji je zahtjev za izdavanje njemačke studentske vize odbijen više puta, iako je ispunjavao sve uvjete za prihvat i nije predstavljao prijetnju javnom poretku, javnoj sigurnosti ili javnom zdravlju. Sud je naveo da su države članice obvezne na svoje državno područje prihvatiti državljane trećih zemalja koji na njemu žele boraviti dulje od tri mjeseca u svrhu studija ako ispunjavaju uvjete EU-a za prihvat. Uvođenje dodatnih zahtjeva ugrozilo bi napore koje EU ulaže kako bi se osigurala mobilnost međunarodnih studenata i uspostava EU-a kao globalnog obrazovnog središta (C-491/13, Mohamed Ali Ben Alaya protiv Njemačke).

Zaključak

Te presude gledane zajedno pokazuju predanost Suda zaštiti prava mladih i unapređenju mobilnosti studenata diljem EU-a.