Službeni jezici Europske unije i službeni jezici država članica

24 službena jezika Unije navedena u Uredbi 1/58 ne podudaraju se sa službenim jezicima država članica. Naime, neki od tih jezika kao što je luksemburški (službeni jezik u Luksemburgu uz njemački i francuski) nisu službeni jezici Unije.

Prije pristupanja Uniji svaka buduća država članica navodi kojim se jezikom želi koristiti kao službenim jezikom u kontekstu Unije. Popis službenih jezika stoga se mijenja. U slučaju novih pristupanja dodaju se jezici, a u slučaju povlačenja iz Europske unije oni eventualno mogu nestati. Ugovorna odredba o povlačenju dosad je samo jednom iskorištena, a iskoristila ju je Ujedinjena Kraljevina, čiji je službeni jezik u Uniji bio engleski jezik. Međutim, taj jezik nije prestao biti službeni jezik Unije jer je službeni jezik na nacionalnoj razini u dvjema državama članicama (Irskoj i Malti) te se, usto, često koristi kao jezik sporazumijevanja u europskim institucijama ili u međunarodnoj razmjeni: za takvo ukidanje nije predviđeno jednoglasno odlučivanje država članica u Vijeću Europske unije.

Uz svaki službeni jezik Unije postoji oznaka ISO (International Organization for Standardization), koja se posebno upotrebljava za identificiranje različitih jezičnih verzija istog dokumenta:

Vidjeti također:

> Višejezičnost – Prva knjiga