Višejezičnost u središtu postupaka
Pravila o jeziku Suda Europske unije osmišljena su tako da se svim građanima EU-a omogući pristup pravosuđu na njihovom jeziku. Taj je pristup zato višejezičan. Naime, Sud je u okviru svoje zadaće dužan poznavati sve službene jezike Unije. On prakticira pojednostavnjenu višejezičnost u okviru odvijanja postupka, a zatim osigurava objavu sudske prakse na svim službenim jezicima Unije.
Pravila o višejezičnosti Suda temelje se na određivanju jezika postupka za svaki predmet. U svim vrstama postupka (prethodni postupak, postupak povodom izravne tužbe, žalbeni postupak) jezik na kojem je sastavljen akt kojim se pokreće postupak (akti kojima se pokreće postupak jesu: zahtjev za prethodnu odluku, tužba, žalba) je jezik postupka u predmetu. Jedina je iznimka postupak donošenja mišljenja jer su svi službeni jezici ujedno i jezici postupka.
Stoga svaki službeni jezik Europske unije može biti jezik postupka. U prethodnom postupku se, na primjer, akt kojim se pokreće postupak (ili njegov kratak prikaz) prevodi na sve službene jezike. Nadalje, višejezičnost je tijekom cijelog postupka (u pisanom, a potom u usmenom dijelu postupka) prisutna u različitim oblicima, ne u potpunosti (osim u postupcima donošenja mišljenja), nego ovisno o jeziku postupka, kvaliteti i jezičnom znanju intervenijenata u postupku kao i članova sastava suda (organizacijska jedinica suda koji čini Sud Europske unije, kada odlučuje o predmetu koji se pred njim vodi).
Tijekom pisanog dijela postupka, razmijenjene podneske njihov autor u načelu sastavlja na jeziku postupka. Države članice interveniraju na svojem službenom jeziku ili na jednom od svojih službenih jezika, a zatim službe Suda njihove podneske prevode na jezik postupka. U svakom slučaju, postupovni dokumenti prevode se na jezik vijećanja, koji je dandanas francuski, kako bi se sastavu suda omogućilo da se s njima upozna.
Tijekom usmenog dijela postupka, to jest na raspravama, vrijedi isto načelo: jezik na kojem se održava rasprava je jezik postupka. Međutim, na raspravi su prisutni dionici (stranke, suci, nezavisni odvjetnik, zastupnici država članica itd.) s različitim materinskim jezicima. Stoga je usmeno prevođenje nužno. Uvijek se usmeno prevodi s jezika postupka i na taj jezik , na jezik vijećanja i na jezik država članica koje su najavile da će sudjelovati na raspravi. Također se može osigurati prevođenje s i na jezik jednog ili više članova sastava suda. Stoga je određivanje jezika s kojih i na koje se osigurava usmeno prevođenje tijekom rasprave vođeno vrlo praktičnim razlozima. Samo postupak donošenja mišljenja podrazumijeva usmeno prevođenje sa svih jezika i na sve jezike.
U velikom broju predmeta koji se vode pred Sudom sudjeluje nezavisni odvjetnik koji iznosi mišljenje koje će koristiti sastavu suda. U praksi se sastavljaju, a zatim i čitaju na javnoj raspravi na jednom od šest jezika koji su u najširoj upotrebi u službama. Prevode se na sve službene jezike i objavljuju zajedno s odlukom u Zborniku sudske prakse Suda.
Faza vijećanja u načelu se odvija na samo jednom jeziku, trenutačno francuskom, nakon čega sastav suda potpisuje odluku kojom se okončava postupak sastavljenu na jeziku postupka. Prevodi se na sve službene jezike u kontekstu višejezičnog objavljivanja sudske prakse.
Vidjeti također:
