Pravosudna aktivnost

Njemački građanin osporavao je pred njemačkim sudom odbijanje Grada Wiesbadena da mu izda novu osobnu iskaznicu bez njegovih otisaka prstiju. Njemački sud tražio je od Suda da provjeri valjanost Unijine Uredbe kojom se predviđa obveza da se u osobne iskaznice unesu dva otiska prstiju. Sud je odlučio da je ta obveza, koja je opravdana borbom protiv izrade lažnih osobnih iskaznica i zloupotrebe identiteta, u skladu s temeljnim pravima na poštovanje privatnog života i na zaštitu osobnih podataka. Međutim, proglasio je nevaljanom Uredbu koja je donesena na temelju pogrešne pravne osnove, a istodobno je zadržao na snazi njezine učinke do 31. prosinca 2026. kako bi omogućio donošenje nove uredbe. Naime, Uredba se pogrešno temeljila na članku 21. stavku 2. UFEU-a (slobodno kretanje građana) umjesto na članku 77. stavku 3. UFEU-a (područje slobode, sigurnosti i pravde) kojim se zahtijeva jednoglasnost Vijeća.

Presuda Landeshauptstadt Wiesbaden od 21. ožujka 2024. (C‑61/22)

Osoba je bila upisana u policijsku evidenciju u Bugarskoj u okviru istražnog postupka zbog lažnog svjedočenja. Nakon što je osuđena na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i nakon što je izdržala tu kaznu, zatražila je brisanje iz te evidencije. U skladu s bugarskim pravom, podaci koji se odnose na nju pohranjuju se u toj evidenciji bez bilo kakvog vremenskog ograničenja, osim onoga koje se odnosi na smrt te osobe. Bugarski Vrhovni upravni sud pitao je Sud je li taj propis usklađen s pravom Unije. Sud je odgovorio da je opća i neselektivna pohrana biometrijskih i genetskih podataka osoba osuđenih za kazneno djelo do njihove smrti protivna pravu Unije. Nacionalnim propisom treba predvidjeti obvezu voditelja obrade da periodično provjerava je li ta pohrana i dalje nužna te omogućiti osobi o kojoj je riječ da zatraži brisanje podataka ako to više nije slučaj.

Presuda Direktor na Glavna direkcija „Nacionalna policija” pri MVR — Sofija od 30. siječnja 2024. (C‑118/22)

U dvjema zasebnim presudama Sud je iznio ključna pojašnjenja u području istražnih ovlasti tijela.

U predmetu koji se odnosio na francusku uredbu kojom se nastoje zaštititi djela koja su obuhvaćena autorskim ili srodnim pravom od kaznenih djela počinjenih na internetu, Sud je pojasnio da države članice mogu pružateljima pristupa internetu naložiti obvezu općeg i neselektivnog zadržavanja IP adresa kako bi omogućile nadležnom javnom tijelu da identificira osobu osumnjičenu za počinjenje kaznenog djela. Međutim, to zadržavanje ne smije omogućiti donošenje konkretnih zaključaka o privatnom životu dotične osobe. Kako bi se to ostvarilo, načinima zadržavanja treba zajamčiti stvarno nepropusno razdvajanje različitih kategorija zadržanih podataka. U netipičnim situacijama, kad posebnosti nacionalnog postupka mogu povezivanjem prikupljenih podataka i informacija omogućiti donošenje konkretnih zaključaka o privatnom životu osobe o kojoj je riječ, pristup mora biti uvjetovan prethodnim nadzorom suda ili neovisnog upravnog tijela.

Presuda La Quadrature du Net II od 30. travnja 2024. (C‑470/21)

U austrijskom predmetu policija je pokušala otključati mobilni telefon primatelja paketa koji je sadržavao kanabis. Kad je Sudu upućeno pitanje o valjanosti te istrage s obzirom na direktivu za zaštitu osobnih podataka koje su upotrijebili policija i pravosudna tijela, on je pojasnio da pristup podacima pohranjenima na mobilnom telefonu nije nužno ograničen na suzbijanje teških kaznenih djela. Naime, kad to ne bi bio slučaj, nastao bi rizik od nekažnjavanja kaznenih djela općenito i stoga rizik za uspostavljanje prostora slobode, sigurnosti i pravde u Uniji. Međutim, takav pristup koji predstavlja ozbiljno zadiranje u prava ispitanika na zaštitu njihovih osobnih podataka pretpostavlja postojanje prethodnog odobrenja suda ili neovisnog tijela te mora biti proporcionalan. Usto, nacionalni zakonodavac mora utvrditi okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odobravanja takvog pristupa, kao što je vrsta kaznenih djela o kojima je riječ, a vlasnik telefona mora biti obaviješten čim to više ne može ugroziti provođenje istrage.

Presuda Bezirkshauptmannschaft Landeck od 4. listopada 2024. (C‑548/21)

Nakon što je dao otkaz radi odlaska u prijevremenu mirovinu, javni službenik Općine Copertino (Italija) zatražio je isplatu novčane naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora. Međutim, talijanskim zakonodavstvom isključuje se to pravo za radnike u javnom sektoru. Kad je Sudu upućeno pitanje o tumačenju Direktive o radnom vremenu, potvrdio je da radnik ima pravo na novčanu naknadu ako nije iskoristio sav godišnji odmor prije isteka ugovora, čak i u slučaju dobrovoljnog otkaza. Na temelju ekonomskih razmatranja, kao što je upravljanje javnim troškovima, ne može se opravdati uskraćivanje tog prava. Međutim, moguća je iznimka ako radnik namjerno nije iskoristio dane godišnjeg odmora i ako ga je poslodavac dostatno obavijestio o riziku gubitka godišnjeg odmora te ga potaknuo na to da ga iskoristi.

Presuda Comune di Copertino od 18. siječnja 2024. (C‑218/22)

Europska komisija podnijela je Sudu tužbe protiv Češke Republike i Poljske jer su te države članice ograničile pravo na učlanjenje u političke stranke samo na svoje građane. Prema Komisijinu mišljenju, takvom se situacijom građane Unije koji borave u tim dvjema državama, a nisu njihovi državljani, stavlja u nepovoljniji položaj u pogledu pasivnog biračkog prava na lokalnim i europskim izborima. Sud se složio s Komisijom i zaključio da su Češka Republika i Poljska povrijedile obveze koje imaju na temelju Ugovorâ. Naime, građani koji borave u državi članici, a nisu njezini državljani, trebaju imati jednak pristup istim sredstvima, među kojima je članstvo u političkoj stranci, kao i državljani te države kako bi učinkovito ostvarivali biračka prava. Sud je smatrao da se to različito postupanje ne može opravdati razlozima koji se odnose na poštovanje nacionalnog identiteta Poljske ili Češke Republike.

Presude Komisija/Češka Republika (C‑808/21) i Komisija/Poljska od 19. studenoga 2024. (C‑814/21)

Njemačka udruga potrošača pred njemačkim sudom osporavala je reklamni oglas lanca supermarketa Aldi Süd o sniženju cijena. Prema mišljenju te udruge, Aldi Süd nema pravo izračunati sniženje cijene na temelju cijene koja je vrijedila neposredno prije ponude, nego, u skladu s pravom Europske unije, to mora učiniti na temelju najniže cijene tijekom posljednjih 30 dana. Njemački sud uputio je pitanja Sudu koji je potvrdio da se smanjenje cijene najavljene u reklamnom oglasu mora izračunati na temelju najniže cijene tijekom posljednjih 30 dana. Trgovci stoga ne smiju obmanuti potrošače tako da povećaju cijene prije nego što najave sniženja cijene, prikazujući posljedično lažna sniženja cijena.

Presuda Aldi Süd od 26. rujna 2024. (C‑330/23)

Direktivom Unije od 2019. zabranjuje se stavljanje na tržište proizvoda od oksorazgradive plastike koja zbog oksidacije fragmentira. Britanska društva koja proizvode prooksidacijski aditiv, koji, prema njihovu mišljenju, omogućuje bržu razgradnju plastike od razgradnje oksorazgradive plastike, pokrenula su postupak pred Općim sudom Europske unije. Zahtijevala su naknadu štete koju su pretrpjela zbog toga što se zabrana stavljanja oksorazgradive plastike na tržište primjenjuje i na plastiku koju ona kvalificiraju kao „oksobiorazgradivu”. Opći sud odbio je tužbu jer je smatrao da zakonodavac Unije nije počinio očitu pogrešku. Naime, u skladu sa znanstvenim studijama, razina biološke razgradnje plastike koja sadržava prooksidacijski aditiv vrlo je niska ili nepostojeća. Usto, ta vrsta plastike nije prikladna ni za jedan oblik kompostiranja. Naposljetku, njezino je recikliranje problematično jer aktualne tehnologije ne omogućuju identifikaciju plastike koja sadržava prooksidacijski aditiv i njezino razdvajanje od konvencionalne plastike.

Presuda Symphony Environmental Technologies i Symphony Environmental/Parlement i dr. od 31. siječnja 2024. (T‑745/20)

Talijanskim se zakonom pružateljima internetskih usluga s poslovnim nastanom izvan Italije, kao što su Airbnb, Expedia, Google i Amazon, nalažu administrativne obveze čija je navedena svrha zajamčiti djelotvornu primjenu prava Unije. Ti se pružatelji trebaju, među ostalim, upisati u poseban registar, dostaviti ekonomska izvješća i platiti financijske doprinose. Talijanski sud pokrenuo je postupak pred Sudom koji je odlučio da te mjere nisu u skladu s pravom Unije. Podsjetio je na to da se na pružatelje internetskih usluga uglavnom primjenjuje zakonodavstvo države članice njihova poslovnog nastana, u ovom slučaju Irske ili Luksemburga. Države članice, kao što je Italija, u kojima obavljaju djelatnosti obvezane su načelom uzajamnog priznavanja i u pravilu ne mogu uvesti dodatne obveze koje mogu ograničiti slobodno pružanje tih usluga.

Presude Airbnb Ireland i Amazon Services Europe (spojeni predmeti C‑662/22 i C‑667/22), Expedia (C‑663/22), Google Ireland i Eg Vacation Rentals Ireland (spojeni predmeti C‑664/22 i C‑666/22) Amazon Services Europe (C‑665/22) od 30. svibnja 2024.

Bytedance Ltd je društvo koje posredstvom svojih društava kćeri upravlja platformom internetske društvene mreže TikTok. Komisija je poduzetniku Bytedance utvrdila status nadzornika pristupa osnovnoj usluzi platforme, u skladu s Uredbom Unije o digitalnim tržištima (Digital Market Act), čime mu se nalaže poštovanje ciljanog skupa pravnih obveza čiji je cilj omogućiti drugim poduzetnicima da se natječu s nadzornikom pristupa i spriječiti određene nepoštene prakse. Opći sud Europske unije, kojem je Bytedance podnio tužbu protiv te odluke, podsjetio je na to da je zakonodavac Unije donio Uredbu Unije o digitalnim tržištima kako bi poboljšao funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Opći sud utvrdio je da su u ovom slučaju ispunjeni kriteriji predviđeni tom uredbom, osobito svjetska tržišna vrijednost i broj korisnika, te je zaključio da je Komisija pravilno mogla smatrati da je Bytedance nadzornik pristupa i stoga je odbio tužbu.

Presuda Bytedance/Komisija od 17. srpnja 2024. (T‑1077/23)

Projektom stalne veze u tjesnacu Fehmarn predviđa se tunel u Baltičkom moru između Rødbyja, na danskom otoku Lolland, i Puttgardena, u Njemačkoj. Dansko javno tijelo Femern A/S zaduženo je za financiranje, izgradnju i upravljanje tim tunelom. Komisija je odlučila da financijske mjere koje je Danska odobrila društvu Femern A/S predstavljaju državnu potporu, koja je pak spojiva s unutarnjim tržištem. Danska i dva trajektna prijevoznika, Scandlines Danmark i Scandlines Deutschland, zatražili su poništenje te odluke pred Općim sudom Europske unije. Opći sud odbio je tužbe smatrajući da selektivna prednost dodijeljena društvu Femern A/S jača njegov položaj na tržištu usluga prijevoza u odnosu na ostale poduzetnike na tržištu i da utječe na trgovinu među državama članicama. Međutim, projekt stalne veze je od zajedničkog europskog interesa i znatno pridonosi ostvarenju ciljeva prometne politike Unije.

Presude Scandlines Danmark i Scandlines Deutschland/Komisija; Danska/Komisija i Scandlines Danmark i Scandlines Deutschland/Komisija od 28. veljače 2024. (T‑7/19, T‑364/20 i T‑390/20)

Društvo Escobar Inc. (Portoriko, Sjedinjene Američke Države) zatražilo je u rujnu 2021. od Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) da registrira verbalni znak Pablo Escobar kao žig Unije. Kolumbijac Pablo Escobar, koji je preminuo 1993., smatra se trgovcem drogom i narkoteroristom koji je osnovao kartel Medellín (Kolumbija). EUIPO je odbio registrirati žig jer je smatrao da je protivan javnom poretku i prihvaćenim moralnim načelima. Opći sud Europske unije, kojem je društvo Escobar podnijelo tužbu protiv te odluke o odbijanju, potvrdio je EUIPO-ovu odluku te je naglasio da se ime Pablo Escobar povezuje s trgovinom drogom i narkoterorizmom, tako da se žig smatra protivnim temeljnim moralnim normama, kao i nedjeljivim i univerzalnim vrijednostima na kojima se temelji Unija.

Presuda Escobar/EUIPO (Pablo Escobar) od 17. travnja 2024. (T‑255/23)

Sporazumi između Unije i Maroka o ribarstvu i poljoprivrednim proizvodima prošireni su 2019. na područje Zapadne Sahare bez izričitog pristanka njezina naroda. Front Polisario, koji je UN priznao kao glavnog predstavnika naroda Sahravi, osporavao je odluke Vijeća Europske unije kojima se odobravaju ti sporazumi pred Općim sudom Europske unije, koji je te odluke poništio. Sud, kojem je podnesena žalba protiv presuda Općeg suda, smatrao je da se sporazumima povređuje međunarodno pravo jer nije provedeno valjano savjetovanje s narodom Sahravi, kao nositeljem prava na samoodređenje. Njegov se pristanak ne može ni pretpostaviti jer sporazumi ne donose nikakvu konkretnu korist narodu Sahravi, u obliku proporcionalne financijske naknade s obzirom na iskorištavanje prirodnih resursa Zapadne Sahare i voda koje se nalaze uz to područje.

Presude Komisija i Vijeće/Front Polisario od 4. listopada 2024. (spojeni predmeti C‑778/21_P i C‑798/21_P; spojeni predmeti C‑779/21_P i C‑799/21_P)"

Francusko poljoprivredno udruženje osporavalo je pred francuskom upravom označivanje dinja i rajčica uzgojenih u Zapadnoj Sahari. Ti su proizvodi izvezeni u Europsku uniju s oznakom na kojoj se Maroko navodi kao zemlja podrijetla, za koju je Confédération paysanne tvrdio da dovodi u zabludu i da se protivi međunarodnom pravu. To je udruženje tražilo posebno označivanje kojim se navodi njihovo stvarno podrijetlo. Sud je pojasnio da je Zapadna Sahara područje različito od Maroka u smislu prava Unije. Slijedom toga, na proizvodima s tog područja treba biti navedeno njihovo stvarno podrijetlo, odnosno Zapadna Sahara, kako bi se zajamčilo transparentno informiranje i izbjeglo dovođenje potrošačâ u zabludu. Međutim, Sud je odlučio i da države članice, kao što je Francuska, ne mogu jednostrano propisati zabrane uvoza za nepropisno označene proizvode. Takva je odluka u isključivoj nadležnosti Unije u okviru njezine zajedničke trgovinske politike.

Presuda Confédération paysanne (Dinje i rajčice iz Zapadne Sahare) od 4. listopada 2024. (C‑399/22)

U skladu s Direktivom o kvalifikaciji, osobe registrirane pri Agenciji Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA) isključene su iz statusa izbjeglice u Europskoj uniji. Međutim, te osobe u načelu moraju dobiti status izbjeglice ako pomoć ili zaštita te agencije prestane. U okviru spora koji se odnosi na osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla, bugarski sud pokrenuo je postupak pred Sudom kako bi se razjasnili kriteriji na temelju kojih se može smatrati da je ta pomoć prestala. Sud je naglasio da, s obzirom na situaciju u Pojasu Gaze, nemogućnost UNRWA-e da osigura dostojne životne uvjete ili minimalne sigurnosne uvjete u području o kojem je riječ predstavlja takav prestanak.

Presuda Zamestnik-predsedatel na Daržavna agencija za bežancite (Status izbjeglice — Osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla) od 13. lipnja 2024. (C‑563/22)

Europska unija pokrenula je 2008. civilnu misiju Eulex Kosovo kako bi istražila zločine te slučajeve nestalih ili ubijenih osoba na Kosovu 1999. Sljedeće godine osnovala je posebnu komisiju zaduženu za ispitivanje pritužbi o povredama ljudskih prava koje je počinila misija Eulex Kosovo tijekom izvršavanja svojeg mandata. Nakon pritužbi koje su podnijele osobe KS i KD, članovi uže obitelji osoba koje su nestale ili su ubijene na Kosovu, ta je komisija zaključila da je povrijeđeno više temeljnih prava. Osobe KS i KD zatim su podnijele tužbu Općem sudu Europske unije kojom traže naknadu štete koja je navodno povezana s istragama provedenima tijekom misije. Opći sud proglasio se očito nenadležnim.

Sud je u žalbenom postupku pojasnio nadležnosti sudova Unije u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Presudio je da je nadležan za tumačenje ili ispitivanje zakonitosti akata ili propusta obuhvaćenih ZVSP-om koji nisu izravno povezani s političkim ili strateškim odlukama (kao što su, primjerice, akti koji se odnose na zapošljavanje osoblja za misiju Eulex Kosovo). Naglasio je da je takvo usko tumačenje iznimke od njegove sudske nadležnosti u području ZVSP-a u skladu s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu, referirajući se u tom pogledu na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. Posljedično, Sud je djelomično ukinuo odluku Općeg suda i utvrdio da su sudovi Unije nadležni odlučivati o jednom dijelu akata ili postupanja na koje tužitelji upućuju u svojoj tužbi za naknadu štete.

Presuda KS i KD/Vijeće i dr. od 10. rujna 2024. (spojeni predmeti C‑29/22_P i C‑44/22_P)

Također u području ZVSP-a, Opći sud Europske unije potvrdio je zakonitost zabrane, koju je donijelo Vijeće Europske unije, pružanja usluga pravnog savjetovanja vladi Rusije i pravnim osobama, subjektima i tijelima s poslovnim nastavnom u Rusiji (vidjeti u pogledu te presude i rubriku „Temeljna prava” i poglavlje „Novosti u sudskoj praksi”).

Presuda Ordre néerlandais des avocats du barreau de Bruxelles i dr./Vijeće (T‑797/22, T‑798/22, T‑828/22)