Koen Lenaerts, rođen 1954. u Mortselu (Belgija), stječe diplomu iz prava 1977. na Katholieke Universiteitu Leuven (Katoličko sveučilište u Leuvenu, Belgija), nakon čega studira na Harvard Universityju (Sveučilište u Harvardu, Sjedinjene Američke Države). Ondje stječe diplomu Master of Laws 1978. i Master in Public Administration 1979. Nakon toga vraća se na Katholieke Universiteit Leuven, gdje stječe doktorat iz prava 1982.
Na tom sveučilištu počinje svoju profesionalnu karijeru, 1979. kao asistent, a nakon toga 1983. kao profesor europskog prava. Tijekom sveučilišne karijere također predaje na Collège d’Europe u Brugesu (Belgija) od 1984. do 1989. i na Harvard Law Schoolu (Pravni fakultet u Harvardu, Sjedinjene Američke Države) kao gostujući profesor 1989.
Stupa u službu na Sudu kao sudski savjetnik u kabinetu suca Renéa Jolieta, gdje radi od 1984. do 1985., a nakon toga radi kao odvjetnik od 1986. do 1989., kao član odvjetničke komore u Bruxellesu.
Imenovan je sucem Prvostupanjskog suda Europskih zajednica 25. rujna 1989., kad je taj novoosnovani sud uspostavljen. Tu je dužnost obnašao više od četrnaest godina, a zatim je imenovan sucem Suda 7. listopada 2003. Ostali suci toga suda izabrali su ga za predsjednika vijeća na dva uzastopna mandata, od 9. listopada 2006. do 8. listopada 2012., a nakon toga za potpredsjednika Suda 9. listopada 2012.
Izabran je za predsjednika Suda 8. listopada 2015. i otad obnaša tu dužnost.
Thomas von Danwitz, rođen 1962. u Bedburgu/Erft (Njemačka), studira na Rheinische Friedrich-Wilhelms‑Universitätu Bonn (Rajnsko sveučilište Friedrich-Wilhelms u Bonnu, Njemačka), gdje 1986. polaže prvi pravnički državni ispit, i na Université de Genève (Sveučilište u Ženevi, Švicarska). Potom na Rheinische Friedrich‑Wilhelms‑Universitätu Bonn (Rajnsko sveučilište Friedrich-Wilhelms u Bonnu) piše doktorat te 1988. stječe titulu doktora pravnih znanosti. Nakon studija na École nationale d'administration (Državna škola za javnu upravu, Francuska), T. von Danwitz ondje 1990. stječe međunarodnu diplomu iz javne uprave. Svoje pravno pripravništvo u Kölnu (Njemačka) završava 1992. drugim pravničkim državnim ispitom i zatim 1996. dobiva habilitaciju na Rheinische Friedrich‑Wilhelms‑Universitätu Bonn (Rajnsko sveučilište Friedrich-Wilhelms u Bonnu), gdje radi kao znanstveni novak.
Budući da je svoje istraživanje u biti usredotočio na njemačko javno pravo i na europsko pravo, T. von Danwitz od 1996. do 2003. predaje te predmete kao profesor na Ruhr-Universitätu Bochum (Sveučilište u Ruhru, Bochum, Njemačka), gdje je od 2000. do 2001. dekan Pravnog fakulteta. Od 2003. do 2006. predaje na Universitätu zu Köln (Sveučilište u Kölnu, Njemačka) i ondje 2006. postaje direktor Instituta za javno pravo i upravnu znanost.
Njegova sveučilišna karijera vodi ga 2000. u Fletcher School of Law and Diplomacy na Tufts Universityju (Sveučilište Tufts, Sjedinjene Američke Države), kamo dolazi kao gostujući profesor, na Université François Rabelais de Tours (Sveučilište Françoisa Rabelaisa u Toursu, Francuska) između 2001. i 2006., a zatim na Université de Paris I Panthéon-Sorbonne (Sveučilište u Parizu I Panthéon-Sorbonne, Francuska) od 2005. do 2006. Godine 2005. istražuje i predaje na Universityju of California, Berkeley (Sveučilište Kalifornije u Berkeleyju, Sjedinjene Američke Države). Godine 2004. pridružuje se kao član upravnom odboru Dana njemačkih pravnika (Ständige Deputation des Deutschen Juristentags), u kojem djeluje do 2014.
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2006. Suci Suda izabrali su ga za predsjednika vijeća i u tom svojstvu na Sudu radi između 9. listopada 2012. i 8. listopada 2018. Od 8. listopada 2024. T. von Danwitz potpredsjednik je institucije.
Rođen 1958. u Luxembourgu (Veliko Vojvodstvo Luksemburg), François Biltgen 1981. stječe diplomu iz prava i 1982. završava poslijediplomski studij (DEA) iz prava Zajednice na Université de droit, d’économie et de sciences sociales na Université de Paris II Panthéon-Assas (Sveučilište Pariz II Panthéon-Assas (pravo, ekonomija i društvene znanosti), Francuska). Iste godine stječe diplomu Instituta za političke studije u Parizu (Francuska).
Postaje član odvjetničke komore Velikog Vojvodstva Luksemburga 1987. i obavlja odvjetničku profesiju od 1987. do 1999. Usporedno s time također razvija političku karijeru kao tajnik parlamentarne skupine Kršćansko-socijalne stranke u luksemburškom Parlamentu od 1983. do 1994., a od 1987. do 1999. kao općinski savjetnik grada Esch-sur-Alzettea (Luksemburg), gdje je imenovan gradskim vijećnikom od 1997. do 1999., čime postaje dopunski član luksemburškog izaslanstva pri Odboru regija Europske unije od 1994. do 1999. Izabran je za zastupnika u luksemburškom Parlamentu na mandat od pet godina u 1994. i aktivno sudjeluje u zakonodavnim aktivnostima, među ostalim, preuzimajući zadaće izvjestitelja za mnoge prijedloge zakona u vezi s aktima prava Unije.
Nakon parlamentarnih izbora 1999. pozvan je u luksemburšku vladu i zadužen za nekoliko ministarstava: obavlja dužnosti kao ministar rada i zapošljavanja, ministar za religijska pitanja, ministar za odnose s parlamentom i ministar za komunikacije od 1999. do 2004., ministar rada i zapošljavanja, ministar za religijska pitanja i ministar kulture, visokog obrazovanja i istraživanja od 2004. do 2009., potom ministar pravosuđa, ministar za javnu službu i upravnu reformu, ministar za visoko obrazovanje i istraživanje, ministar za komunikacije i medije te ministar za religijska pitanja od 2009. do 2013.
Zadaće koje obavlja u okviru svojih ministarskih dužnosti odražavaju se i u odgovornostima na međunarodnoj razini. Tako 2005. predsjeda u nekoliko sastava Vijeća Europske unije. U 2005. i 2009. obavlja dužnosti dopredsjednika na ministarskoj konferenciji za Bolonjski proces, a od 2012. do 2013. na ministarskoj konferenciji Europske svemirske agencije (ESA).
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2013. i ondje od 8. listopada 2024. obavlja dužnosti predsjednika vijeća.
Küllike Jürimäe, rođena 1962. u Haapsaluu (Estonija), 1986. stječe diplomu iz prava (ekvivalent poslijediplomskom studiju) na Tartu ülikoolu (Sveučilište u Tartuu, Estonija). Visokoškolsko obrazovanje nastavlja na Diplomatskoj školi Estonije, na kojoj 1992. stječe diplomu. Godine 2003., nakon studija na sveučilištu Università degli Studi di Padova (Sveučilište u Padovi, Italija) i Universityju of Nottingham (Sveučilište u Nottinghamu, Ujedinjena Kraljevina), stječe diplomu European Master u području ljudskih prava i demokratizacije.
Od 1986. tijekom pet godina zaposlena je kao državna odvjetnica u Tallinnu (Estonija). Od 1991. do 1993. obavlja funkcije pravne savjetnice, a od 1992. do 1993. glavne savjetnice pri Eesti Kaubandus-Tööstuskodi (trgovačka i industrijska komora Estonije). Od 1993. do 2004. radi kao sutkinja na Tallinna Ringkonnakohusu (Prizivni sud u Tallinnu, Estonija).
Imenovana je sutkinjom Općeg suda Europske unije 12. svibnja 2004. Te dužnosti od 23. listopada 2013. obavlja na Sudu, na kojem je predsjednica vijeća od 8. listopada 2021.
Constantinos Lycourgos, rođen 1964. u Nikoziji (Cipar), 1985. stječe diplomu iz prava, a zatim 1987. magisterij iz prava Zajednice na Universitéu Panthéon-Assas Paris II (Sveučilište Pariz II Panthéon-Asas, Francuska), na kojem je 1991. obranio svoj doktorat iz pravnih znanosti.
Upisan kao odvjetnik na Cipru 1993., obavlja odvjetničku profesiju u okviru odvjetničke komore u Nikoziji do 1996., godine u kojoj je imenovan posebnim savjetnikom za europske poslove ciparskog ministra vanjskih poslova. Na tom je radnom mjestu do 1999., a zatim od 1999. do 2002. postaje savjetnik za pravo Zajednice u pravnoj službi Republike Cipra. Između 1998. i 2003. član je ciparskog pregovaračkog tima za pristupanje Europskoj uniji, a usto je od 2002. do 2014. član izaslanstva ciparskih Grka u pregovorima za sveobuhvatno rješenje problema Cipra.
Njegovo stručno znanje navodi ga da od 2002. do 2007. obavlja dužnost glavnog pravnika, a zatim od 2007. do 2014. dužnost glavnog pravnog savjetnika Republike Cipra. Godine 2003. imenovan je direktorom odjela za europsko pravo pravne službe Republike Cipra, u kojem radi do 2014., pri čemu je, osim toga, od 2004. do 2014. pozvan zastupati, u svojstvu agenta, ciparsku vladu pred sudovima Europske unije.
Imenovan je sucem na Sudu 8. listopada 2014. i ondje od 8. listopada 2021. obavlja dužnosti predsjednika vijeća.
Irmantas Jarukaitis, rođen 1973. u Prienaiju (Litva), stječe diplomu iz prava 1997. i doktorat 2008. na Vilniaus universitetasu (Sveučilište u Vilniusu, Litva). Na tom sveučilištu od 1999. do 2018. predaje najprije kao asistent, a potom kao profesor. Također obavlja druge zadaće u vezi s pravnim istraživanjem i objavljuje mnoge publikacije iz europskog i ustavnog prava. Usporedno s radom na sveučilištu uključen je kao suosnivač u osnivanje litavske Udruge za europsko pravo.
Od 1997. radi u Odjelu za europsko pravo u sklopu litavskog Ministarstva pravosuđa: najprije kao stručni suradnik, potom kao voditelj odsjeka od 2002. do 2003. i kao zamjenik glavnog direktora od 2004. do 2010. Od 2010. do 2018. radi kao sudac na Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), gdje je potpredsjednik od 2012. do 2017. Od 2015. do 2017. vršitelj je dužnosti predsjednika tog suda, a obavlja dužnosti i u Teisėjų tarybi (Sudsko vijeće, Litva).
Postaje sudac na Sudu 8. listopada 2018. i ondje od 8. listopada 2024. obavlja dužnosti predsjednika vijeća.
Rođena 1959. u Tarragoni (Španjolska), Maria Lourdes Arastey Sahún studira na Universitat de Barcelona (Sveučilište u Barceloni, Španjolska) i ondje 1983. stječe diplomu iz prava, a potom se od 1984. do 1985. stručno osposobljava za sutkinju na Escueli Judicial (Državna škola za suce, Španjolska).
Imenovana je sutkinjom na Juzgadu de Distrito de Sant Feliu de Llobregat (Općinski sud u Sant Feliu de Llobregatu, Španjolska) i na Juzgadu de Distrito de Barcelona (Općinski sud u Barceloni, Španjolska) od 1985. do 1989. Godine 1989. raspoređena je na godinu dana u Juzgado de lo Social nº 7 de Barcelona (Radni i socijalni sud br. 7 u Barceloni, Španjolska), a potom postaje članica Socijalnog vijeća Tribunala Superior de Justicia de Cataluña (Vrhovni sud Katalonije, Španjolska), gdje obavlja dužnost do 2009. Od te godine imenovana je kao sutkinja u Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska). Od 2013. do 2021. također obavlja sudačku dužnost na Upravnom sudu Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) (Bruxelles, Belgija).
Usporedno sa svojom pravosudnom karijerom, M. L. Arastey Sahún također se bavi djelatnostima obrazovanja. Od 1998. do 2008. radi kao izvanredna profesorica radnog i socijalnog prava na Sveučilištu u Barceloni. Također je bila zadužena za predavanja u nacionalnim centrima za pravosudne studije, osobito u Španjolskoj (redovito), u Bugarskoj (2008.) i Rumunjskoj (2008.), kao i u Školi Juana Carlosa I. Središnje Amerike i Kariba (2006.). M. L. Arastey Sahún predaje na konferencijama i sudjeluje na seminarima na mnogim sveučilištima. Naposljetku je obavljala dužnosti u okviru nekoliko tijela koja djeluju, među ostalim, u područjima prava Unije, obrazovanja i ispitivanja sposobnosti sudaca kao i alternativnih načina rješavanja sukoba.
Imenovana je sutkinjom na Sudu 7. listopada 2021. i ondje od 8. listopada 2024. obavlja dužnosti predsjednice vijeća.
Rođen 1971. u Krakovu (Poljska), Maciej Szpunar stječe diplomu iz prava na Uniwersytet Śląski (Šlesko sveučilište, Poljska) 1995. i na Collège d'Europe u Brugesu (Belgija) 1996. Stječe doktorat iz pravnih znanosti 2000., postaje ovlašteni doktor pravnih znanosti 2009., a potom 2013. profesor prava na Uniwersytet Śląski. Godine 1998. radi na Jesus Collegeu u Cambridgeu (Ujedinjena Kraljevina) kao „Visiting Scholar”, a potom na Sveučilištu u Liègeu (Belgija) 1999. te na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci (Italija) 2003.
Godine 2001. postaje član odvjetničke komore Katowica i odvjetničku profesiju obavlja do 2008. U to je vrijeme također član odbora za međunarodno privatno pravo povjerenstva za kodifikaciju građanskog prava pri poljskom ministru pravosuđa.
Obavlja dužnosti državnog podtajnika u Uredu odbora za europsku integraciju (Poljska) od 2008. do 2009., a potom radi za poljsko Ministarstvo vanjskih poslova od 2010. do 2013. Tijekom tih triju godina u svojstvu agenta zastupa poljsku vladu u velikom broju predmeta pred sudovima Europske unije.
I dalje se dobrovoljno bavi sveučilišnim istraživanjem te je član uređivačkog odbora nekoliko pravnih časopisa, pri čemu istodobno objavljuje mnoge publikacije o europskom pravu i međunarodnom privatnom pravu.
Imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 23. listopada 2013., a od 11. listopada 2018. obavlja dužnosti prvog nezavisnog odvjetnika.
Siniša Rodin, rođen 1963. u Zagrebu (Hrvatska), 1987. stječe diplomu iz prava na Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska) i nastavlja svoje sveučilišno obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje 1992. stječe Master of Laws na Universityju of Michigan (Sveučilište u Michiganu). Nakon povratka u Hrvatsku nastavlja obrazovanje na Sveučilištu u Zagrebu, gdje 1995. postaje doktor prava. Od 2001. do 2002. je Fulbright Fellow i Visiting Scholar na Harvard Universityju (Sveučilište u Harvardu, Sjedinjene Američke Države).
Svoju profesionalnu karijeru započinje 1987. na Sveučilištu u Zagrebu kao asistent. Od 2003. ondje je zaposlen kao profesor prava Unije te je od 2006. predstojnik katedre Jean-Monnet, na kojoj 2011. postaje nositelj ad personam. Godine 2012. postaje gostujući profesor na Cornell Law Schoolu (Pravni fakultet Sveučilišta Cornell, Sjedinjene Američke Države). Tijekom svoje sveučilišne karijere S. Rodin objavio je mnoge radove o pravu Unije u Hrvatskoj.
Od 2006. od 2011. S. Rodin dio je hrvatskog tima koji je definirao okvir za pregovore kao i postupak pristupanja Hrvatske Uniji, pri čemu je od 2009. do 2010. bio član hrvatskog povjerenstva za reformu Ustava i predsjednik radne skupine za pristupanje Hrvatske Uniji.
Prvi je hrvatski sudac imenovan na Sudu, a svoje dužnosti obnaša od 4. srpnja 2013.
Andreas Kumin, rođen 1965. u Grazu (Austrija), studira pravo na Karl-Franzens-Universitätu Graz (Sveučilište u Grazu, Austrija) te na tom sveučilištu 1987. stječe diplomu i nakon toga 1990. doktorat iz pravnih znanosti. To sveučilište 1988. izdaje mu diplomu prvostupnika iz prevoditeljstva. U okviru svojeg osposobljavanja za službenika, 1991. odabire nastavak studija u Francuskoj, na École nationale d’administration (ENA) (Nacionalna škola za javnu upravu, Francuska), gdje 1992. stječe diplomu „dugi međunarodni ciklus u javnoj upravi”.
Svoju profesionalnu karijeru započinje 1990. kao službenik u austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova i ondje ostaje do 1994., najprije u pravnoj službi, a zatim u Glavnoj upravi za gospodarsku i europsku integracijsku politiku. Od 1994. do 2000. savjetnik je u Stalnoj misiji Austrije pri Uredu Ujedinjenih naroda i specijaliziranim agencijama u Ženevi (Švicarska). Od 2000. do 2019. ponovno radi u austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova, najprije kao načelnik odjela „Pravna pitanja prvog stupa Europske unije”, a zatim od 2005. do 2019. kao načelnik Odjela za europsko pravo.
Autor je mnogobrojnih publikacija o pravu Unije koje su obilježile njegovu sveučilišnu karijeru, koju je započeo 2007. kao predavač na Institutu za europsko i međunarodno pravo Leopold-Franzens-Universitäta Innsbruck (Sveučilište u Innsbrucku, Austrija) i tijekom koje je radio kao viši predavač od 2012. do 2018. na Diplomatische Akademie Wien (Visoka škola za međunarodne studije u Beču, Austrija) te od 2014. kao suvoditelj niza seminara na Wirtschaftsuniversitätu Wien (Ekonomsko sveučilište u Beču, Austrija). Naposljetku je za razdoblje od 2014. do 2019. dobio posao profesora na Institutu za europsko pravo Karl-Franzens-Universitäta Graz (Sveučilište u Grazu), na kojem je od 2020. nastavio predavati kao počasni profesor.
A. Kumin imenovan je sucem Suda 20. ožujka 2019., koju dužnost od tada obavlja.
Niilo Jääskinen, rođen 1958. u Mikkeliju (Finska), stječe diplomu iz prava 1980., a zatim 1982. magisterij iz pravnih znanosti na Helsingin yliopistou (Sveučilište u Helsinkiju, Finska). Godine 2008. na tom sveučilištu brani doktorat iz pravnih znanosti. Njegov interes za poučavanje pokazuje se vrlo rano i 1980. postaje predavač, također na Helsingin yliopistou (Sveučilište u Helsinkiju), i na tom radnom mjestu ostaje do 1986.
Godine 1983. obavlja dužnosti sudskog savjetnika i privremenog suca na Rovaniemen kihlakunnanoikeusu (Prvostupanjski sud u Rovaniemiju, Finska). Nakon što je od 1987. do 1989. radio kao pravni savjetnik u finskom Ministarstvu pravosuđa, u njemu je imenovan voditeljem odjela za europsko pravo i vodi tu službu od 1990. do 1995. Istodobno je pravni savjetnik u finskom Ministarstvu vanjskih poslova između 1989. i 1990. Zadužen za pravna i institucionalna pitanja, sudjeluje u pregovorima za pristupanje Republike Finske Europskoj uniji, nakon čega od 1995. do 2000. radi kao savjetnik i tajnik za europska pitanja u Velikom odboru finskog Parlamenta.
N. Jääskinen pozvan je raditi u finsko pravosuđe pa je tako od 2000. do 2002. obavljao dužnost privremenog suca na Korkein hallinto-oikeusu (Vrhovni upravni sud, Finska), gdje radi kao sudac od 2003. do 2009.
Stupa u službu na Sudu kao nezavisni odvjetnik 7. listopada 2009. i na toj poziciji ostaje do 7. listopada 2015. Nakon povratka u domovinu, od 2015. do 2019. ponovno radi kao sudac na Korkein hallinto-oikeusu (Vrhovni upravni sud) i ondje obavlja dužnost potpredsjednika od 2018. do 2019.
Imenovan je sucem Suda 7. listopada 2019., koju dužnost od tada obavlja.
Dimitrios Gratsias, rođen 1957. u Ateni (Grčka), 1980. stječe magisterij prava na Ethniko kai Kapodistriako Panepistimio Athinonu (Nacionalno i kapodistrijsko sveučilište u Ateni, Grčka) i 1981. diplomu na poslijediplomskom studiju (DEA) iz javnog prava na Universitéu de Paris I, Panthéon-Sorbonne (Sveučilište Pariz I Panthéon-Sorbonne, Francuska). Sljedeće godine Sveučilišni centar za studije Zajednice i europske studije (Université Paris I (Sveučilište Pariz I, Francuska)) izdaje mu potvrdu o obrazovanju u pravu Zajednice.
D. Gratsias započinje svoju profesionalnu karijeru u Symvoulio tis Epikrateiasu (Državno vijeće, Grčka), gdje kao sudski savjetnik radi do 1992. Potom je 1992. imenovan višim sudskim savjetnikom i nakon toga 2005. pravnim savjetnikom u Državnom vijeću. Istodobno s obnašanjem tih dužnosti, imenovan je vanjskim članom Anotato Eidiko Dikastirija (Vrhovni sud posebne nadležnosti, Grčka) na dvije godine (1998., 1999.) i član je, tijekom 2006., Eidiko Dikastiriou Agogon Kakodikiasa (Posebni sud za rješavanje disciplinskih pitanja koja se tiču sudaca, Grčka). Godine 2008. radi kao član Anotato Dikastiko Symvoulio Dioikitikis Dikaiosinisa (Vrhovno upravnosudsko vijeće, Grčka). Tijekom sudske godine 2009. – 2010. obavlja dužnosti inspektora upravnih sudova.
Između 1994. i 1996. D. Gratsias radi na Sudu kao sudski savjetnik u kabinetu nezavisnog odvjetnika Georgesa Cosmasa.
D. Gratsias bio je sudac na Općem sudu između 25. listopada 2010. i 6. listopada 2021. te je ondje obavljao dužnost predsjednika vijeća u dvama uzastopnim mandatima, od 18. rujna 2013. do 30. rujna 2019. Radi kao sudac na Sudu od 7. listopada 2021.
Rođen 1961. u Zlínu (Čehoslovačka), Miroslav Gavalec najprije stječe diplomu iz mehaničkog inženjerstva u područjima termičkih strojeva i nuklearne opreme na České vysoké učení technické v Praze (Politehničko sveučilište u Pragu, Čehoslovačka), a od 1986. do 1991. obavlja razne funkcije u nuklearnom sektoru.
Njegov interes za društvene znanosti navodi ga na studiranje prava od 1990. do 1995. na Univerziti Komenského v Bratislave (Sveučilište Comenius u Bratislavi, Slovačka), gdje 1995. stječe diplomu magistra prava i 2010. doktorat iz pravnih znanosti.
Godine 2001. imenovan je sucem za trgovačke i obiteljske stvari i sucem za upravne sporove na Okresným súdu Bratislava III (Općinski sud u Bratislavi III, Slovačka). Ondje obavlja dužnosti do 2005., kada se pridružuje Najvyšším súdu Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), gdje je najprije sudac upravnog odjela, a od 2009. predsjednik prvog vijeća upravnog odjela.
Usporedno sa svojom pravosudnom karijerom također se bavi obrazovnim djelatnostima. Od 2005. do 2011. predaje na Institutu za ekonomiju i menadžment Paneurópske vysoke škole (Paneuropska visoka škola, Slovačka).Od 2006. do 2014. predaje na Institutu za upravno pravo i privatno pravo Paneurópske vysoke škole.
Usto je od 2005. do 2020. član Foruma sudaca Europske unije za okoliš, a od 2006. do 2015. član je Europskog udruženja upravnih sudaca.
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2021.
Rođena 1957. u Frankfurtu na Majni (Njemačka), Juliane Kokott studira pravo na Universitätu Bonn (Sveučilište u Bonnu, Njemačka) i na Université de Genève (Sveučilište u Ženevi, Švicarska) od 1976. do 1982. Dobiva Fulbrightovu stipendiju i potom studira na American Universityju, Washington DC (Američko sveučilište u Washingtonu DC, Sjedinjene Američke Države) te ondje 1983. stječe LL.M. Nakon povratka u Europu, stječe doktorate iz pravnih znanosti, 1985. na Universitätu Heidelberg (Sveučilište u Heidelbergu, Njemačka), a potom 1990. na Harvard Universityju (Sveučilište u Harvardu, Sjedinjene Američke Države). Godine 1985. stječe diplomu Académie Internationale de Droit Constitutionnel (Međunarodna akademija za ustavno pravo) sa sjedištem u Tunisu.
Svoju sveučilišnu karijeru započinje 1991. kao gostujuća profesorica na Universityju of California, Berkeley (Sveučilište Kalifornije u Berkeleyju, Sjedinjene Američke Države). Tu karijeru potom nastavlja u Njemačkoj, gdje je 1992. profesorica njemačkog i stranog javnog prava, međunarodnog prava i europskog prava na Universitätu Augsburg (Sveučilište u Augsburgu), 1993. na Universitätu Heidelberg i od 1994. do 1999. na Heinrich-Heine-Universitätu Düsseldorf (Sveučilište Heinricha Heinea u Düsseldorfu). Godine 1999. radi kao profesorica na Universitätu St. Gallen (Sveučilište u St. Gallenu, Švicarska), gdje predaje međunarodno pravo, međunarodno poslovno pravo i europsko pravo. Godine 2000. obavlja dužnosti direktorice Instituta za europsko pravo i međunarodno poslovno pravo na Universitätu St. Gallen, a od 2001. do 2003. zamjenica je direktora programa specijalizacije u području poslovnog prava na istom sveučilištu.
Godine 1995. zamjenska je sutkinja za njemačku vladu na Međunarodnom sudu za mirenje i arbitražu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Do 2003. obavlja dužnosti potpredsjednice Wissenschaftliche Beirata „Globale Umweltveränderungen” der Bundesregierung (WBGU) (Savezno savjetodavno vijeće za globalne okolišne promjene, Njemačka).
Imenovana je nezavisnom odvjetnicom na Sudu 7. listopada 2003. Od 2006. do 2007. obavljala je dužnosti prve nezavisne odvjetnice.
Rođen 1949. u Blagoevgradu (Bugarska), Alexander Arabadjiev pohađa studij na Sofijskom universitetu „Sv. Kliment Ohridski” (Sveučilište „Sv. Kliment Ohridski” u Sofiji, Bugarska), gdje stječe diplomu 1972.
Godine 1975. imenovan je sucem na Rajonenom sadu Blagoevgrad (Općinski sud u Blagoevgradu, Bugarska) i ondje obavlja dužnosti do 1983., kada počinje obavljati dužnosti, do 1986., na Okraženom sadu Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska). Potom preuzima dužnosti na Varhovenom Sadu (Vrhovni sud, Bugarska), od 1986. do 1991., i na Konstitucionenom sadu (Ustavni sud, Bugarska), od 1991. do 2000. Imenovan je članom Europske komisije za ljudska prava od 1997. do 1999.
Od 2001. do 2006. privremeno prekida svoju sudačku karijeru kako bi se posvetio procesu pristupanja Bugarske Europskoj uniji, gdje djeluje kao zastupnik u bugarskom parlamentu, ali i kao promatrač u Europskom parlamentu od kolovoza 2005. do prosinca 2006. Od 2002. do 2003. sudjeluje u izradi strateških odgovora na izazove koji očekuju Europsku uniju u kontekstu proširenja iz 2004., kao član Konvencije o budućnosti Europe.
Dana 12. siječnja 2007., nekoliko dana nakon pristupanja Bugarske Europskoj uniji, A. Arabadjiev imenovan je sucem na Sudu i otada obavlja te dužnosti. Suci Suda izabrali su ga za predsjednika vijeća i u tom svojstvu na Sudu radi između 9. listopada 2018. i 7. listopada 2024.
Manuel Campos Sánchez-Bordona, rođen 1950. u Zafri (Španjolska), 1972. stječe diplomu iz prava na Universidadu de Sevilla (Sveučilište u Sevilli, Španjolska) i Universidadu de Granada (Sveučilište u Granadi, Španjolska). Pravosudnu karijeru započinje kao državni odvjetnik na Audienciji Provincial de Palma de Mallorca (regionalni sud u Palma de Mallorci, Španjolska) i Audienciji Provincial de Sevilla (regionalni sud u Sevilli, Španjolska) od 1977. do 1982.
Zatim radi kao sudac vijeća za upravne sporove na Tribunalu Superior de Justicia de Canarias (Vrhovni sud Kanara, Španjolska), Audienciji Nacional (Nacionalni sud, Španjolska), Tribunalu Superior de Justicia de Andalucía (Vrhovni sud Andaluzije, Španjolska) i Tribunalu Superior de Justicia de Cantabria (Vrhovni sud Kantabrije, Španjolska). Od 1989. do 1994. na tom sudu preuzima funkcije predsjednika vijeća za upravne sporove.
Od 1995. do 1999. bio je sudski savjetnik u kabinetu nezavisnog odvjetnika Dámasa Ruiz-Jaraba Colomera na Sudu Europskih zajednica, a od 1999. do 2015. sudac je u vijeću za upravne sporove Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska).
Istodobno s obnašanjem tih dužnosti M. Campos Sánchez-Bordona član je upravnog odbora Udruženja državnih vijeća i vrhovnih upravnih sudova Europske unije (ACA-Europe) od 2006. do 2014.
Dana 7. listopada 2015. imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu.
Rođen 1952. u Kilcoonu (Irska), Eugene Regan pohađa studij na University Collegeu Dublin (Fakultet u Dublinu, Irska), gdje 1974. stječe diplomu iz političkih i ekonomskih znanosti te 1975. magisterij iz političke ekonomije. Godine 1979. stječe magisterij iz međunarodnog prava i komparativnog prava na Université libre de Bruxelles (Slobodno sveučilište u Bruxellesu, Belgija).
Tijekom 1975. godinu dana radi kao ekonomski analitičar za Irish Farmers’ Association (IFA) (Udruženje irskih poljoprivrednika, Dublin). Od 1975. do 1979. obavlja nekoliko aktivnosti u vezi sa zaštitom irskih poljoprivrednih sektora kao voditelj ureda IFA-e pri Europskoj ekonomskoj zajednici. Imenovan je glavnim direktorom Irish Meat Exporters Associationa (Udruženje izvoznika mesa Irske) od 1980. do 1984. Od 1985. do 1988. politički je savjetnik Petera Sutherlanda, povjerenika zaduženog za tržišno natjecanje u Europskoj komisiji, a potom od 1989. do 1995. ponovno obavlja aktivnosti u poljoprivrednom sektoru kao glavni direktor jednog velikog poduzeća na irskom tržištu mesa.
Obavlja dužnosti kao Barrister pri Honorable Society of King’s Inns (Dublin) od 1985. i u tom je svojstvu član odvjetničke komore Irske od 1995. do 2005. te kao Senior Counsel od 2005. do 2015. Od 2007. do 2011. također preuzima dužnosti člana Seanada (Senat, Irska).
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2015. Suci Suda izabrali su ga za predsjednika vijeća i u tom svojstvu na Sudu radi između 9. listopada 2018. i 7. listopada 2024.
Nuno Piçarra, rođen 1957. u Sintri (Portugal), studira pravo na Universidadeu de Lisboa (Sveučilište u Lisabonu, Portugal), gdje 1980. stječe diplomu, a 1986. magisterij iz prava. Kasnije se, u okviru Pravnog fakulteta Universidadea Nova de Lisboa (Sveučilište Nova u Lisabonu, Portugal), posvećuje pisanju doktorske disertacije i 2003. stječe doktorat iz pravnih znanosti.
U okviru svoje sveučilišne karijere najprije je pravni asistent na Pravnom fakultetu Universidadea de Lisboa od 1981. do 1986., a zatim gostujući profesor na Institutu za europske studije Universitäta des Saarlandes (Sveučilište u Saarlandu, Njemačka) od 1987. do 1996. Na Universidadeu Nova de Lisboa (Sveučilište Nova u Lisabonu) zaposlen je na radnim mjestima pomoćnog profesora prava od 2003. do 2008. i izvanrednog profesora prava od 2008. do 2018. Usto, od 2014. do 2018. predaje kao gostujući profesor na Universidadu Pontificia Comillas (Papinsko sveučilište u Comillasu, Španjolska). Njegov angažman u znanstvenom istraživanju odražava se u mnogobrojnim publikacijama kojih je autor u području ustavnog prava i u područjima prava Unije koja se konkretnije odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde, slobodno kretanje osoba i institucionalno pravo.
D. Piçarra prvi put u službu Suda ulazi 1986. Tada radi kao pravnik lingvist do 1987., a zatim kao pravnik revizor od 1987. do 1990. Godine 1990. postaje sudski savjetnik i počinje raditi na Prvostupanjskom sudu u kabinetu predsjednika Joséa Luísa da Cruza Vilaçe, s kojim surađuje do 1995., kada se priključuje kabinetu suca Ruija Manuela Gensa de Moure Ramosa, gdje ostaje do 1996.
Vlada njegove matične države od 1996. do 1999. povjerila mu je dužnost nacionalnog koordinatora za predmete koji se odnose na slobodno kretanje osoba u europskom prostoru u portugalskom Ministarstvu vanjskih poslova kao i dužnost člana odbora K4 Vijeća i Središnje strukturne skupine za trajnu suradnju oko schengenskih sporazuma.
Portugalski je član FreSsca, mreže nezavisnih stručnjaka u području slobodnog kretanja radnika i koordinacije sustava socijalne sigurnosti u okviru Europske unije, i član akademske mreže Odysseus za pravne studije o imigraciji i azilu u Europi, od 2004. do 2018. Također je u upravnom odboru Agencije Europske unije za temeljna prava u Beču (Austrija) od 2015. do 2018.
Imenovan je sucem Suda 8. listopada 2018., koju dužnost od tada obavlja.
Jean Richard de la Tour, rođen 1959. u Le Doratu (Francuska), 1982. stječe diplomu iz prava na Université Paris II (Sveučilište u Parizu II, Francuska), nakon čega započinje obrazovanje za suca na École nationale de la magistrature (Državna škola za pravosudne dužnosnike, Bordeaux, Francuska), od 1984. do 1986.
Imenovan je sucem 1986. i svoju profesionalnu karijeru započinje na prvostupanjskom sudu u Limogesu (Francuska), gdje radi do 1988., nakon čega od 1988. do 1996. radi kao pravosudni dužnosnik u središnjem uredu francuskog Ministarstva pravosuđa, u Upravi za građanske i trgovačke stvari. Od 1996. do 2004. sudski je savjetnik na Kasacijskom sudu (Pariz, Francuska).
Nakon toga dio svoje karijere provodi na Sudu Europskih zajednica, gdje je zaposlen od 2004. do 2006. kao lektor presuda. Od 2006. do 2012. radi kao sudski savjetnik na Sudu, kod sutkinje Pernille Lindh, a nakon toga kod suca Carla Gustava Fernlunda.
Godine 2012. vraća se u domovinu, nakon imenovanja nezavisnim odvjetnikom u Vijeću za socijalno pravo Kasacijskog suda. Tu dužnost obnaša istodobno s onom posebnog savjetnika državnog odvjetnika na Kasacijskom sudu do 2017. Potom je imenovan prvim nezavisnim odvjetnikom u Vijeću za trgovačko, financijsko i gospodarsko pravo Kasacijskog suda, gdje radi od 2017. do 2020.
Od 1998. do 2002., istodobno sa svojim pravosudnim dužnostima, radi kao član Odbora za izvješća i studije Kasacijskog suda i kao član Odbora za preispitivanje osuđujućih kaznenih presuda pri Kasacijskom sudu od 1999. do 2004. Od 2016. do 2020. predsjednik je Upravnog odbora Nacionalnog instituta za osposobljavanje javnih bilježnika (Francuska).
Nezavisni odvjetnik na Sudu postaje 23. ožujka 2020.
Rođen 1953. u Ateni (Grčka), Athanasios Rantos 1976. stječe diplomu iz prava na Panepistimiu Athinon (Sveučilište u Ateni, Grčka) i 1990. završava magisterij iz europskog prava na Université libre de Bruxelles (Slobodno sveučilište u Bruxellesu, Belgija). Godine 1992. postaje „Fellow” na Međunarodnom institutu za ljudska prava (Ženeva, Švicarska i Strasbourg, Francuska).
Tijekom 1978. godinu dana radi kao odvjetnik upisan u odvjetničku komoru u Ateni, a nakon toga se pridružuje Symvoulio tis Epikrateiasu (Državno vijeće, Grčka): od 1979. do 2020. obavlja dužnosti sudskog savjetnika, višeg sudskog savjetnika, savjetnika, potpredsjednika i predsjednika. Od 2000. do 2020. član je Anotato Eidiko Dikastirija (Vrhovni sud posebne nadležnosti, Grčka), a od 2011. do 2020. predsjednik Eidiko Dikastirio Agogon Kakodikiasa (Posebni sud za odlučivanje u postupcima za utvrđivanje sudačke odgovornosti, Grčka). Od 1996. do 2020. član je, a potom predsjednik Anotato Symvoulio Dioikitikis Dikaiosynisa (Vrhovno upravnosudsko vijeće, Grčka). Osim toga, od 2011. do 2020. obavlja dužnosti predsjednika Peitharchiko Symvoulio Melon Didaktikou Ereunitikou Prosopikou ton Anotaton Ekpaideutikon Idrymatona (Stegovno vijeće za predavače u ustanovama iz sustava visokog obrazovanja, Grčka).
Uz svoje pravosudne dužnosti, zadužen je i za mnoge zadaće kao predsjednik nekoliko odbora za izradu prijedloga zakona. Bio je član Κentriki Nomoparaskeuastiki Epitropija (Središnji odbor za izradu prijedloga zakona, Grčka). Od 1990. do 1994. predaje europsko pravo i upravno pravo na Ethniki Scholi Dimosias Dioikisisu (Državna škola za javnu upravu, Grčka), a od 1995. do 2016. na Ethniki Scholi Dikastikon Leitourgonu (Državna škola za pravosudne dužnosnike, Grčka). U svojim mnogim istraživačkim radovima, od kojih je većina objavljena, bavi se različitim pravnim temama.
Imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 10. rujna 2020., koju dužnost od tada obavlja.
Ineta Ziemele, rođena 1970. u Jelgavi (Latvija), 1993. stječe diplomu iz prava na Latvijas Universitāteu (Sveučilište Latvije), koju dopunjuje iste godine studijem iz američkog pravnog sustava, prava i politike Europskih zajednica i političkih znanosti Aarhus Universiteta (Sveučilište u Aarhusu, Danska). Zatim 1994. stječe magisterij iz međunarodnog prava na Lunds Universitetu (Sveučilište u Lundu, Švedska) i 1999. doktorat iz prava na Cambridge Universityju (Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjena Kraljevina).
Profesionalnu karijeru započinje kao parlamentarna asistentica u latvijskom parlamentu od 1990. do 1992., a nakon toga je savjetnica pri odboru za vanjske poslove latvijskog parlamenta od 1992. do 1995. Godine 1995. imenovana je savjetnicom latvijskog premijera, a iste je dužnosti obavljala i pri Glavnoj upravi za ljudska prava Vijeća Europe u Strasbourgu (Francuska) od 1999. do 2001.
Osim toga, I. Ziemele od 1993. predaje kao sveučilišna asistentica na katedri za pravnu teoriju i politiku te na katedri za međunarodno pravo i pravo mora na Latvijas Universitāteu. Zatim do 1999. ondje predaje međunarodno pravo i europsko pravo, a osniva i Institut za ljudska prava na Latvijas Universitāteu, koji vodi do te iste godine. Usto je i profesorica „Söderberg”, a zatim gostujuća profesorica na Rīgas Juridiskā augstskoli (Visoka škola prava u Rigi, Latvija), gdje je od 2001. profesorica na katedri za međunarodno pravo i ljudska prava. Od 2001. do 2005. također predaje na Institutu Raoul Wallenberg na Lunds universitetu kao gostujuća profesorica.
Pravosudna karijera I. Ziemele počinje 2005., kad je imenovana sutkinjom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je i predsjednica vijeća do 2014. Godine 2015. imenovana je sutkinjom na Latvijas Republikas Satversmes tiesi (Ustavni sud, Latvija) te je od 2017. do 2020. predsjednica tog suda.
Od 2017. dopisna je članica Akademije znanosti Latvije, gdje daje svoj doprinos istraživačkim radovima u pravu, s mnogim objavljenim publikacijama.
I. Ziemele imenovana je sutkinjom Suda 6. listopada 2020., koju dužnost od tada obavlja.
Jan Passer, rođen 1974. u Pragu (Čehoslovačka), studirao je na Universiti Karlova (Karlovo sveučilište, Češka Republika) i ondje stekao diplomu iz prava, koju 2000. nadopunjuje magisterijem iz prava na Stockholms universitetu (Sveučilište u Stockholmu, Švedska). Godine 2007. brani doktorat iz pravnih znanosti na Universiti Karlova (Karlovo sveučilište).
Od 1997. radi u pravosuđu u svojoj domovini, najprije kao sudski vježbenik na Městský soudu v Praze (Općinski sud u Pragu, Češka Republika) do 2001., a zatim kao sudac na Obvodní soudu pro Prahu 2 (Okružni sud u Pragu 2, Češka Republika) od 2001. do 2005. Od 2005. do 2016. sudac je na Nejvyššíem správníem soudu (Vrhovni upravni sud, Češka Republika).
Iskustvo koje je D. Passer stekao u praksi pridonijelo je tomu da počne poučavati kao predavač prava Unije, među ostalim kolegijima, na Universiti Karlova (Karlovo sveučilište) od 2001. do 2003., na Masarykovoj univerziti (Sveučilište Masaryk, Češka Republika) od 2006. do 2016. te na Univerziti Palackého v Olomouci (Sveučilište Palacký u Olomoucu, Češka Republika) od 2014. do 2016. To iskustvo potiče ga da poučava pravo i na Pravnoj akademiji Češke Republike, od 2001. do 2006.
Imenovan je sucem Općeg suda Europske unije 19. rujna 2016. Na tom položaju ostaje četiri godine, prije nego što je 6. listopada 2020. imenovan sucem Suda, gdje trenutačno izvršava svoj mandat.
Rođen u Famagusti (Cipar), Nicholas Emiliou studira na Ethniko kai Kapodistriako Panepistimio Athinon (Državno i kapodistrijansko sveučilište u Ateni, Grčka), gdje stječe diplomu iz prava 1986. Nastavlja studij na London School of Economics and Political Science (Škola ekonomije i političkih znanosti u Londonu, Ujedinjena Kraljevina) i ondje stječe diplomu magistra europskog prava 1987. Godine 1991. stječe doktorat iz pravnih znanosti na University Collegeu London (Fakultet u Londonu, Ujedinjena Kraljevina).
Na tom sveučilištu započinje svoju sveučilišnu karijeru kao izvanredni istraživač od 1988. do 1991. Nakon toga predaje europsko pravo na Universityju of Southampton (Sveučilište u Southamptonu, Ujedinjena Kraljevina), od 1991. do 1993., a potom na Queen Mary and Westfield Collegeu, University of London (Fakultet Queen Mary and Westfield, Sveučilište u Londonu, Ujedinjena Kraljevina), od 1993. do 1994. Od 1995. do 1997. nositelj je katedre Jean Monnet za europsku integraciju na Universityju of Durham (Sveučilište u Durhamu, Ujedinjena Kraljevina). Od 1994. do 1997., usporedno s tim aktivnostima, N. Emiliou počasni je istraživački suradnik (Honorary Senior Research Fellow) na University Collegeu London i posebni savjetnik ministra vanjskih poslova Cipra.
Od 1997. do 1998. zastupnik je ministra u Odjelu za Europsku uniju Ministarstva vanjskih poslova Cipra, a od 1998. do 1999. zamjenik je stalnog izaslanika Republike Cipra pri Europskoj uniji.
Od 1999. do 2002. opunomoćeni je i izvanredni veleposlanik Republike Cipra u Irskoj.
Od 2002. do 2004. stalni je predstavnik Republike Cipra pri Vijeću Europe i predstavnik vlade Cipra u predmetima pred Europskim sudom za ljudska prava. Godine 2004. imenovan je stalnim predstavnikom Republike Cipra pri Europskoj uniji i te dužnosti obavlja do 2008.
Potom je imenovan stalnim tajnikom Ministarstva vanjskih poslova Cipra, koje dužnosti obavlja do 2012.
Od 2012. do 2017. stalni je predstavnik Republike Cipra pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, a potom preuzima dužnosti stalnog predstavnika Republike Cipra pri Europskoj uniji, od 2017. do 2021. Usto obavlja dužnosti u Skupini arbitara Stalnog arbitražnog suda u Haagu (Nizozemska), od 1995. do 2016.
Imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 7. listopada 2021.
Zoltán Csehi, rođen 1965. u Budimpešti (Mađarska), 1990. stječe diplomu iz prava na Eötvös Loránd Tudományegyetemu (Sveučilište Loránd Eötvös, Mađarska), a 1991. stječe magisterij na Ruprecht-Karls-Universitätu u Heidelbergu (Sveučilištu Ruprechta Karla u Heidelbergu, Njemačka). Na doktoratu je na Eötvös Loránd Tudományegyetemu te 2004. brani doktorski rad iz pravnih znanosti. Također je 1992. diplomirao povijest umjetnosti na Sveučilištu Eötvös Loránd Tudományegyetem.
Upisan u odvjetničku komoru u Budimpešti, između 1995. i 2016. odvjetnik je u Mađarskoj. Istodobno s odvjetničkom djelatnošću, imenovan je arbitrom na Pénz és Tőkepiaci Állandó Választottbíróságu (Stalno arbitražno sudište pri mađarskoj burzi) i ad hoc arbitrom od 2004. do 2016.
Osim toga, Z. Csehi bavi se poučavanjem prava od 1991. do 2005. kao izvanredni profesor, a zatim od 2005. do 2016. kao profesor na Eötvös Loránd Tudományegyetemu. Predaje i na Pázmány Péter Katolikus Egyetemu (Katoličko sveučilište Pétera Pázmányja, Mađarska), od 2007. do 2013. kao voditelj Katedre za trgovačko pravo, a od 2013. kao profesor. Zatim ondje od 2013. do 2016. preuzima dužnosti voditelja Katedre za privatno i trgovačko pravo i od 2017. dužnosti istraživačkog profesora privatnog i trgovačkog prava te od 2018. voditelja Katedre za građansko pravo. Od 2013. gostujući je profesor na Université catholique de Lyon (Katoličko sveučilište u Lyonu, Francuska).
Z. Csehi imenovan je sucem na Općem sudu 13. travnja 2016. Tu dužnost obavlja pet godina prije nego što je 7. listopada 2021. imenovan sucem na Sudu.
Rođena 1967. u Văleniiju de Munte (Rumunjska), Octavia Spineanu-Matei 1990. stječe diplomu iz prava na Universitatei Alexandru Ioan Cuza din Iași (Sveučilište Alexandru Ioan Cuza, Rumunjska) (diploma s pohvalom) i 1999. doktorat iz pravnih znanosti na Academiji de Poliție „Alexandru Ioan Cuza” (Policijska akademija „Alexandru Ioan Cuza”, Rumunjska).
Godine 1991. započinje svoju profesionalnu karijeru kao sutkinja na Judecătoriji sectorului 4 București (Prvostupanjski sud 4. okruga Bukurešta, Rumunjska) i ondje obavlja dužnosti do 1996. Od 1996. do 1999. obavlja dužnosti kao sutkinja na Tribunalulu București (Okružni sud u Bukureštu, Rumunjska), gdje je predsjednica građanskog odjela od 1997. do 1999. Postaje članica Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska), kao sutkinja od 1999. do 2005. i kao predsjednica građanskog odjela od 1999. do 2003., a nakon toga imenovana je sutkinjom Înalta Curtea de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska) od 2006. do 2016.
Od 2006. do 2016. vanjska je članica proširenog žalbenog vijeća Europskog patentnog ureda u Münchenu (Njemačka).
Od 1997. također se bavi obrazovanjem rumunjskih sudaca i pravosudnih djelatnika kao predavačica na Institutulu Național al Magistraturii (Nacionalni pravosudni institut, Rumunjska), gdje je također članica znanstvenog odbora i od 2011. do 2016. ravnateljica. Također je obavljala dužnosti u Upravnom odboru Școale Națională de Grefieri (Nacionalna škola za pravosudne službenike, Rumunjska). Od 2012. do 2016. članica je vijeća doktorskog studija na Universitatei din București (Sveučilište u Bukureštu, Rumunjska). Suautorica je nekoliko radova i autorica mnogih članaka u području prava te redovito sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim konferencijama.
Imenovana je sutkinjom Općeg suda 19. rujna 2016. Ondje je obavljala dužnosti pet godina, nakon čega je imenovana sutkinjom Suda 7. listopada 2021.
Tamara Ćapeta, rođena 1967. u Zagrebu (Hrvatska), studij započinje na Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska), gdje 1991. stječe diplomu iz prava. Studij nastavlja na Collège d’Europe u Brugesu (Belgija), gdje 1993. stječe magisterij iz naprednih europskih studija. Vraća se na Sveučilište u Zagrebu, gdje piše doktorski rad i 2001. stječe doktorat iz pravnih znanosti.
T. Ćapeta započinje svoju profesionalnu karijeru 1992. kao službenica u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, u Odjelu za europske integracije i Odjelu za agencije UN-a koje imaju sjedište u Europi. Između 1994. i 1997. bavi se istraživanjem postupka europskih integracija na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (Hrvatska).
Godine 1997. započinje sveučilišnu karijeru kao asistentica na Katedri za trgovačko pravo i međunarodno trgovačko pravo Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2002. profesorica je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bila jedan od osnivača Katedre za europsko javno pravo.
T. Ćapeta 2013. imenovana je voditeljicom Odjela za prevođenje na hrvatski jezik pri Glavnoj upravi za višejezičnost Suda Europske unije i tu je dužnost obavljala do 2014., nakon čega nastavlja predavati na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 2015. imenovana je predstojnicom Katedre za europsko javno pravo i voditeljicom poslijediplomskih studija europskog prava, a na toj dužnosti ostaje do 2021. Godine 2018. osnovala je Centar za izvrsnost Jean Monnet, koji se posvećuje istraživanju vladavine prava, a od 2018. do 2021. njegova je nositeljica.
T. Ćapeta autorica je mnogobrojnih publikacija u području prava Unije. Osnivačica je međunarodnog časopisa o pravu Unije, jedinog koji do danas postoji u Hrvatskoj, te je ujedno od 2010. do 2015. njegova glavna urednica. Usporedno sa svojom nastavnom djelatnosti na Sveučilištu u Zagrebu, između 2005. i 2010. gostujuća je profesorica prava Unije u okviru programa razmjene Pravnog fakulteta Indiana Universityja (Sveučilište u Indiani, Sjedinjene Američke Države), zatim 2016. na Univerityju of Pittsburgh (Sveučilište u Pittsburghu, Sjedinjene Američke Države) i na Zhōngguó Zhèngfǎ Dàxué (Kinesko sveučilište političkih znanosti i prava, Kina). Predaje i hrvatskim sucima i službenicima u okviru programâ kontinuiranog osposobljavanja u pravu Unije koje organiziraju Pravosudna akademija (Hrvatska) i Državna škola za javnu upravu (Hrvatska).
Godine 2020. Zajednički odbor Europske unije imenovao je T. Ćapetu članicom arbitražnog vijeća na temelju Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine, a tu je dužnost prestala obavljati nakon što je imenovana nezavisnom odvjetnicom na Sudu.
Tamara Ćapeta 7. listopada 2021. imenovana je nezavisnom odvjetnicom na Sudu.
Rođena 1971. u Jelgavi (Latvija), Laila Medina studira na IMO International Maritime Law Instituteu (Institut IMO-a za međunarodno pomorsko pravo, Malta) i ondje 1995. stječe diplomu iz međunarodnog pomorskog prava. Potom 2002. stječe magisterij iz prava Unije na Rīgas Juridiskā augstskoli (Visoka pravna škola u Rigi, Latvija).
Od 1995. radi u latvijskom Ministarstvu prometa kao načelnica pravnog odjela i zamjenica ravnatelja uprave za pomorstvo. Ondje obavlja te dužnosti do 2002., kada je u tom ministarstvu imenovana na radno mjesto savjetnice državnog tajnika za europske poslove.
Od 2004. do 2005. radi kao zamjenica šefice ureda za europske poslove u državnom tajništvu Republike Latvije.
Od 2005. radi u latvijskom Ministarstvu pravosuđa kao ravnateljica uprave za planiranje politika. Od 2006. u Ministarstvu pravosuđa obavlja dužnosti zamjenice državnog tajnika za sektorsku politiku, a od 2009. do 2021. dužnosti zamjenice državnog tajnika za pravnu politiku.
Njezina karijera obuhvaća i obrazovne djelatnosti. Od 1998. do 2006. predaje europsko pravo i institucionalno pravo Europske unije na Valsts administrācijas skoli (Škola za javnu upravu, Latvija). Godine 2012. sucima i javnim bilježnicima predaje o Uredbi Rim III. Naposljetku, od 2008. članica je vijeća pravnog fakulteta na Biznesa augstskoli Turība (Visoka poslovna škola „Turība”, Latvija).
Imenovana je nezavisnom odvjetnicom na Sudu 7. listopada 2021.
Bernardus (Ben) Maria Polycarpus Smulders, rođen 1960. u Haagu (Nizozemska), 1983. stječe diplomu magistra prava na Universiteitu Leiden (Sveučilište u Leidenu, Nizozemska). Nastavlja studij na London School of Economics and Political Science (Škola ekonomije i političkih znanosti u Londonu, Ujedinjena Kraljevina) i ondje 1984. stječe diplomu magistra prava. Godine 2010. obrazuje se na London Business School (Ujedinjena Kraljevina), 2011. na INSEAD Fontainebleau (Francuska) i 2018. na Stanford Business School (SAD).
B. Smulders 1985. započinje profesionalnu karijeru kao odvjetnik pri amsterdamskoj odvjetničkoj komori, čime se bavi do 1990.
Godine 1991. zapošljava se u pravnoj službi Europske komisije, u kojoj je do 1994. radio u odjelima „Slobodno kretanje kapitala, sloboda poslovnog nastana, slobodno kretanje usluga, oporezivanje, Carinska unija te Ekonomska i monetarna unija” i „Kontrola državnih potpora i antidamping”.
B. Smulders nastavlja svoju karijeru u Komisiji kao član kabineta povjerenika zaduženog za vanjske odnose i proširenje Hansa van den Broeka (1995.-1999.), povjerenika zaduženog za unutarnje tržište, oporezivanje i Carinsku uniju Fritsa Bolkesteina (1999.-2000.) i predsjednika Romana Prodija (2000.-2004.). Od 2004. do 2008. šef je kabineta povjerenice zadužene za tržišno natjecanje Neelie Kroes, a zatim glavni pravni savjetnik u svojstvu direktora odjela „Institucije i Ekonomska i monetarna unija” pravne službe Komisije (2008.-2014.). Postaje šef kabineta prvog potpredsjednika Komisije Fransa Timmermansa (2014.-2019.), a zatim glavni pravni savjetnik u svojstvu direktora odjela „Svjetska trgovinska organizacija i trgovinska politika” pravne službe Komisije (2020.-2022.). Od 2022. do 2024. obavlja dužnost pomoćnika glavnog direktora Komisijine Glavne uprave za tržišno natjecanje, gdje je zadužen za kontrolu državnih potpora.
Od 2012. povremeno obavlja dužnosti zamjenskog suca građanskog i trgovačkog odjela Gerechtshofa Den Haag (Žalbeni sud u Haagu, Nizozemska), odlučujući, među ostalim, u predmetima koji se tiču odgovornosti države u slučaju povreda prava Unije, međunarodnog javnog prava odnosno pitanja imuniteta od izvršenja u trećim zemljama. Osim toga, posvećuje se sveučilišnoj karijeri, prije svega u području međunarodnog i europskog prava, održavajući predavanja na Fondazione Collegio Europeo di Parma (Europski koledž u Parmi, Italija) od 2003., na Université Paris-Panthéon-Assas (Sveučilište Pariz-Panthéon-Assas, Francuska) od 2019. i kao gostujući profesor na Vrije Universiteitu Brussel (Slobodno sveučilište u Bruxellesu, Belgija) te na Collège d'Europe de Bruges (Europski koledž u Brugesu, Belgija) od 2013. Također poučava na Universiteitu van Amsterdam (Sveučilište u Amsterdamu, Nizozemska) i Radboud Universiteitu Nijmegen (Sveučilište Radboud u Nijmegenu, Nizozemska) od 1994. do 2005. Od 2002. do 2022. B. Smulders bio je član, a zatim predsjednik savjetodavnog odbora Europskog instituta Pravnog fakulteta Sveučilišta u Leidenu. Od 2008. do 2024. bio je član uredništva časopisa Common Market Law Review.
Autor je brojnih djela i članaka iz područja, među ostalim, prava tržišnog natjecanja, institucionalnog prava, zaštite vladavine prava, unutarnjeg tržišta i Ekonomske i monetarne unije.
B. Smulders imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2024.
Rođen 1962. u Luxembourgu (Veliko Vojvodstvo Luksemburg), Dean Spielmann 1988. stječe diplomu iz prava na Universitéu catholique de Louvain (Katoličko sveučilište u Leuvenu, Belgija), a nakon toga 1990. stječe Master of Laws na Fitzwilliam Collegeu na Universityju of Cambridge (Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjena Kraljevina).
Od 1989. do 2004. obavlja odvjetničku djelatnost u luksemburškoj odvjetničkoj komori te usto na sveučilištu predaje, među ostalim, kazneno pravo, ljudska prava i postupke pred Europskim sudom za ljudska prava. Od 1991. do 1997. radi kao istraživački asistent na Universitéu catholique de Louvain i od 1996. do 2006. predaje kao izvanredni profesor na Universitéu du Luxembourg (Sveučilište u Luxembourgu, Luksemburg). Od 1997. do 2009. također predaje na Universitéu Nancy II (Sveučilište Nancy II, Francuska), a od 2017. do 2018. predaje na Institutu d'études politiques de Paris (Institut za političke studije u Parizu, Francuska).
Osim toga, autor je mnogih djela i članaka te član znanstvenih i uređivačkih odbora nekoliko pravnih časopisa.
Godine 2000. imenovan je članom Savjetodavnog odbora za ljudska prava u Luksemburgu, kojim predsjeda do 2004. Od 2002. do 2004. član je i Odbora za ljudska prava i Odbora za kazneno pravo Vijeća odvjetničkih komora Europe (CCBE), a također i Mreže nezavisnih stručnjaka Europske unije za temeljna prava.
Godine 2004. imenovan je sucem na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu (Francuska) i ondje 2011. obavlja dužnosti predsjednika odjela, 2012. potpredsjednika i od 2012. do 2015. predsjednika.
D. Spielmann imenovan je sucem na Općem sudu 13. travnja 2016. i ondje obavlja dužnosti predsjednika vijeća od 30. rujna 2019. do 6. listopada 2024.
Od 7. listopada 2024. nezavisni je odvjetnik na Sudu.
Rođen 1964. u Bielli (Italija), Massimo Condinanzi stekao je diplomu iz prava na Università degli Studi di Genova (Sveučilište u Genovi, Italija). Godine 1993. stječe doktorat iz prava Europskih zajednica na Università degli Studi di Bologna (Sveučilište u Bologni, Italija).
M. Condinanzi 1990. započinje svoju profesionalnu sveučilišnu karijeru kao asistent za aktivnosti poučavanja i znanstvene aktivnosti na Institutu za međunarodno pravo Pravnog fakulteta Università degli Studi di Milano (Sveučilište u Milanu, Italija), čime se bavi do 1996. Od 1996. do 1998. ima status istraživača međunarodnog prava na tom istom fakultetu.
Godine 1997. zapošljava se na Sudu Europskih zajednica kao sudski savjetnik, najprije kod nezavisnog odvjetnika Giuseppea Tesaura, a zatim nezavisnog odvjetnika Antonija Saggia.
Nakon povratka u Italiju 1998., poučava međunarodno pravo na Università di Bologna u svojstvu izvanrednog profesora međunarodnog prava te pravo Europske unije na kampusu u Piacenzi, na Università Cattolica del Sacro Cuore (Katoličko sveučilište Svetog Srca, Italija). Od 2001. do 2004. predaje na Università degli Studi di Genova, a zatim od 2004. do 2005. na Pravnom fakultetu Università degli Studi di Milano. Na tom fakultetu 2005. postaje redoviti profesor prava Unije, čime se od tada bavi kao predstojnik katedre za pravo Europske unije i predstojnik katedre za parnično pravo Europske unije. Od 2014. do 2018., također na tom fakultetu, koordinator je odjela za međunarodno pravo i pravo Europske unije u okviru odsjeka za talijansko i nadnacionalno javno pravo. Gostujući je profesor na Sveučilištu Paris-Panthéon-Assas (Francuska), Sveučilištu Montesquieu Bordeaux IV (Francuska), na Universitatei „Alexandru Ioan Cuza” din Iași (Sveučilište Alexandru Ioan Cuza de Iași, Rumunjska) i na Sveučilištu u Ženevi (Švicarska). Član je i izvjestitelj povjerenstava za doktorske teze, među ostalim, iz područja parničnog prava Europske unije na sveučilištima Paris-Panthéon-Assas i Montesquieu Bordeaux IV te na Sveučilištu u Montpellieru (Francuska).
Razvijajući stalan interes za parnično pravo Europske unije, izvršni je direktor časopisa Revue du contentieux européen od 2023.
Od 2016. do 2018. te od 2019. do 2023. koordinator je Strukture misije za rješavanje postupaka povrede obveze Predsjedništva Vijeća ministara Talijanske Republike.
Od 2005. bavi se odvjetničkom profesijom pri komori u Bielli i Milanu te u tom svojstvu sudjeluje u mnogobrojnim predmetima pred sudovima Unije.
M. Condinanzi usto je član upravnog vijeća Akademije za europsko pravo u Trieru (ERA, Njemačka) te predavač, a zatim od 2018. i stručni predavač na Scuola Superiore della Magistratura (Visoka sudačka škola, Italija).
Autor je mnogobrojnih djela i članaka, osobito iz područja prava Unije, te je sudjelovao, često kao organizator, na mnogim nacionalnim i međunarodnim pravnim konferencijama. Godine 2017. sudjelovao je u koordinaciji i uređivanju prvog komentara „članak po članak” poslovnikâ europskih sudova na talijanskom jeziku. Od 2017. do 2023. koordinator je odjela za istraživanje koji provodi istraživački program od nacionalnog interesa (PRIN 2017) pod nazivom „Dove va l’Europa?” (Kamo ide Europa?).
M. Condinanzi imenovan je sucem Suda od 7. listopada 2024.
Rođen 1964. u Stockholmu (Švedska), Fredrik Schalin 1991. stječe diplomu iz prava na Stockholms universitetu (Sveučilište u Stockholmu, Švedska), a 1990. diplomu iz prava i 1994. magisterij iz prava Zajednice i Europske unije na Universitéu de Paris I Panthéon-Sorbonne (Sveučilište Pariz I Panthéon-Sorbonne, Francuska).
Svoju profesionalnu karijeru započinje od 1991. do 1993. kao sudski savjetnik na Södertälje tingsrättu (Prvostupanjski sud u Södertäljeu, Švedska), a zatim od 1994. do 1995. na Svea hovrättu (Žalbeni sud u Stockholmu, Švedska). Od 1995. do 1996. obavlja dužnosti suca na Gotlands tingsrättu (Prvostupanjski sud u Gotlandu, Švedska) i na Norrtälje tingsrättu (Prvostupanjski sud u Norrtäljeu, Švedska), a potom od 1996. do 1997. na Svea hovrättu.
Godine 1997. postaje pomoćnik tajnika parlamentarnog odbora švedskog Ministarstva financija, a nakon toga 1999. imenovan je pravnim savjetnikom za europske poslove u švedskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Godine 1998. stupa u službu Suda kao sudski savjetnik u kabinetu suca Hansa Ragnemalma, a te dužnosti ponovno obavlja od 1999. do 2006. u kabinetu suca Stiga von Bahra.
Nakon povratka u Švedsku radi kao pravnik od 2006. do 2008. i nakon upisa u odvjetničku komoru u Stockholmu 2008. kao odvjetnik. Od 2009. do 2016. obavlja dužnosti suca, a potom i predsjednika vijeća na Södertörns tingsrättu (Prvostupanjski sud u Södertörnu, Švedska).
Od 2006. do 2008. predaje na Stockholms universitetu, a od 2011. na Domstolsakademinu (švedska Pravosudna akademija).
F. Schalin imenovan je sucem na Općem sudu 8. lipnja 2016. i ondje obavlja dužnosti predsjednika vijeća od 19. rujna 2022. do 6. listopada 2024.
Od 7. listopada 2024. sudac je na Sudu.
Rođen 1965. u Firenci (Italija), Andrea Biondi studirao je na Università degli Studi di Firenze (Sveučilište u Firenci, Italija), gdje 1990. stječe diplomu iz prava, a 1996. doktorat iz poredbenog prava.
Sveučilišnu karijeru započinje 1993. na University College London (University College u Londonu, Ujedinjena Kraljevina), nakon čega se od 1994. do 1997. pridružuje Universityju of Birmingham (Sveučilište u Birminghamu, Ujedinjena Kraljevina). Godine 1997. pridružuje se King's Collegeu London (Kingʼs College u Londonu, Ujedinjena Kraljevina), gdje 2006. postaje profesor prava Europske unije, koju dužnost od tada obavlja Od 2001. do 2024. također je direktor Centra za europsko pravo pri King's Collegeu London.
Tijekom cijele karijere A. Biondi redovito je predavao kao gostujući profesor na uglednim sveučilištima, među ostalim, na Libera Università Internazionale degli Studi Sociali Guido Carli „LUISS” (Slobodno međunarodno sveučilište za društvena istraživanja Guido Carli, Italija), Università Bocconi (Sveučilište Bocconi, Italija), Università degli Studi di Roma „La Sapienza” (Sveučilište u Rimu „La Sapienza”, Italija), Freie Universitätu Berlin (Slobodno sveučilište u Berlinu, Njemačka), Universitéu Paris II Panthéon-Assas (Sveučilište Paris II Panthéon-Assas, Francuska), Georgetown Universityju (Sveučilište u Georgetownu, Sjedinjene Američke Države) i u kampusu Collègea d'Europe u Natolinu (Poljska).
Godine 2021. obnaša dužnost potpredsjednika žalbenog vijeća Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER).
A. Biondi upisan je u talijansku odvjetničku komoru 2001., a od 2003. do 2024. radio je u dvama odvjetničkim uredima u Londonu u svojstvu stručnog savjetnika.
Autor je mnogobrojnih djela i publikacija, osobito o pravu Unije.
A. Biondi imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 7. listopada 2024.
Stéphane Gervasoni, rođen 1967. u Voironu (Francuska), diplomirao je 1988. na Institutu d’études politiques (Institut za političke studije, IEP) u Grenobleu (Francuska) i 1993. na École nationale d’administration (Državna škola za javnu upravu, ENA, Francuska) (godište Léona Gambette).
Svoju profesionalnu karijeru započinje 1993. na Conseilu d’État (Državno vijeće, Pariz, Francuska) kao sudski savjetnik, a zatim od 1996. radi kao viši sudski savjetnik (tu funkciju obavlja do 2008., kada je imenovan članom). Do 1997. obavlja funkciju suca izvjestitelja na odjelu za sporove, a istodobno je član socijalnog odjela (od 1996. do 1997.). Usporedno s time, od 1994. do 1996. povjerene su mu i funkcije povjerenika vlade pred posebnom pritužbenom komisijom za mirovine, koja je tada bila privremeno pridružena Conseilu d’État, te od 1995. do 1997. funkcije pravnog savjetnika pri francuskom Ministarstvu javnih službi i grada Pariza.
S. Gervasoni 1997. pridružuje se prefekturi departmana Yonne (Francuska) kao glavni tajnik, koji također obavlja funkcije potprefekta okruga Auxerre, i na tim dužnostima ostaje do 1999. Nakon toga pridružuje se prefekturi departmana Savoie (Francuska), gdje od 1999. do 2001. obavlja funkcije glavnog tajnika i funkcije potprefekta okruga Chambéry (Francuska).
Funkcije koje je S. Gervasoni obavljao u okviru Conseila d’État i javne uprave dovode ga na Sud Europskih zajednica, na kojem od 2001. do 2005. radi kao sudski savjetnik kod suca Jean-Pierrea Puissocheta. Imenovan je sucem Službeničkog suda Europske unije 5. listopada 2005., kada je taj novoosnovani sud počeo s radom. Ondje obavlja svoje dužnosti do 6. listopada 2011., i to u svojstvu predsjednika vijeća između 6. listopada 2008. i 6. listopada 2011.
Osim toga, bavi se poučavanjem, u svojstvu predavača, od 1993. do 1995. na Institutu za političke studije (IEP) u Parizu te od 2016. na Sveučilištu u Luxembourgu. Osim toga, od 2001. do 2005. također je bio član komisije za pritužbe Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) i od 2011. do 2013. član komisije za pritužbe Europske svemirske agencije (ESA).
Imenovan je sucem na Općem sudu 16. rujna 2013. Suci Općeg suda dvaput su ga izabrali predsjednikom vijeća i on tu dužnost obavlja od 21. rujna 2016. do 19. rujna 2022.
Rođen 1968. u Kopenhagenu, Niels Fenger stječe diplomu iz prava 1992. na Københavns Universitetu (Sveučilište u Kopenhagenu, Danska) i doktorat iz pravnih znanosti 2004. na Aarhus Universitetu (Sveučilište u Aarhusu, Danska).
Svoju profesionalnu karijeru započinje u danskom Ministarstvu pravosuđa, gdje radi kao voditelj odsjeka u Uredu za pravo Europske unije od 1992. do 1993. i u Uredu za građansko pravo od 1993. do 1994. Godine 1994. radi na Sudu Europske unije kao sudski savjetnik u kabinetu nezavisnog odvjetnika Michaela Bendika Elmera.
Nakon povratka u Dansku 1995., predaje upravno pravo i pravo Unije na Københavns Universitetu u svojstvu istraživača. Vratio se u dansko Ministarstvo pravosuđa, gdje od 1996. do 2000. radi kao voditelj odsjeka u Uredu za ustavno i upravno pravo.
Godine 2001. pridružuje se danskom Ministarstvu unutarnjih poslova kao voditelj ureda čija je zadaća nadzirati zakonitost općinskih odluka u područjima trgovine i okoliša. Godine 2002. imenovan je direktorom pravne službe Nadzornog tijela Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), koju dužnost obnaša do 2009., pri čemu je zastupao tu instituciju na Sudu Europske unije i Sudu EFTA-e.
Godine 2009. postaje profesor upravnog prava na Københavns Universitetu i na tom radnom mjestu ostaje do 2017. Autor je više djela i mnogih članaka u području prava Unije, upravnog prava i postupovnih pravila danskih sudova.
Od 2014. do 2015., a zatim od 2017. do 2019., sudac je Østre Landsreta (Žalbeni sud regije Istok, Danska).
Od 2014. do 2016. također je član danskog odbora čija je zadaća izjašnjavati se o dopuštenosti žalbi u građanskim i kaznenim stvarima.
Od 2019. do 2024. N. Fenger obnaša dužnost danskog parlamentarnog ombudsmana.
N. Fenger imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2024.
Ramona Frendo, rođena 1971. na Malti, podrijetlom iz Zejtuna (Malta), 1993. stječe diplomu iz prava, a 1995. doktorat iz pravnih znanosti na Università ta' Malta (Malteško sveučilište). Nastavlja svoj studij na Universityju of Cambridge (Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjena Kraljevina), koje joj 1996. izdaje magisterij iz kriminologije. Svoj akademski put dopunjuje 2018. poslijediplomskim studijem iz europskog prava na King’s Collegeu London (London, Ujedinjena Kraljevina).
R. Frendo započinje svoju karijeru kao odvjetnica upisana u odvjetničkoj komori Malte, čime se bavi od 1996. do 2019. Usto, njezino multidisciplinarno znanje dovodi je do toga da od 1997. do 1998. radi na radnom mjestu pravne savjetnice u malteškom Ministarstvu socijalne zaštite i na radnom mjestu pravne stručnjakinje pri sudovima u Valletti (Malta) od 1997. do 2019., kao i u nekoliko društava za osiguranje od 2006. do 2019.
Od 2006. do 2019. članica je Malteškog nacionalnog arbitražnog vijeća, a od 2009. do 2019. Malteške komisije za zapošljavanje. Imenovana je članicom Nacionalne komisije za obitelj (Malta) od 2012. do 2013., kada također zasjeda u Komisiji za opću reformu pravosuđa (Malta), a zatim između 2014. i 2016. u Komisiji za pravnu reformu (Malta). Nakon što ju je 2016. malteška vlada imenovala posebnom savjetnicom u radnoj skupini „Vize” Vijeća Europske unije, ona predsjeda tom radnom skupinom u okviru malteškog predsjedanja Vijećem u prvoj polovici 2017.
R. Frendo imenovana je sutkinjom na Općem sudu 20. ožujka 2019. Na tom položaju ostaje pet godina, prije nego što je 7. listopada 2024. imenovana sutkinjom na Sudu, gdje trenutačno izvršava svoj mandat.
Rođen 1979. u Klaipėdi (Litva), Rimvydas Norkus 2001. stječe magisterij iz prava na Vilniaus universitetasu (Sveučilište u Vilniusu, Litva). Godine 2005. stječe doktorat iz pravnih znanosti na Mykolo Romerio universitetasu (Sveučilište Mykolasa Romerisa, Litva).
Svoju profesionalnu karijeru započinje kao sudački vježbenik na Lietuvos apeliacinis teismasu (Žalbeni sud Litve) od 1999. do 2000. te na tom sudu od 2000. do 2003. obavlja dužnosti savjetnika predsjednika. Od 2003. do 2009. direktor je službe za sudsku praksu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasa (Vrhovni upravni sud Litve).
Od 2009. do 2010. radi kao pravnik lingvist u Europskom parlamentu, nakon čega se vraća u svoju zemlju kako bi ondje od 2010. do 2012. obavljao dužnosti direktora Odjela za pravno istraživanje Lietuvos Aukščiausiasis Teismasa (Vrhovni sud Litve). Od 2012. do 2013. radi kao sudac na Lietuvos apeliacinis teismasu, a zatim tijekom godinu dana na Lietuvos Aukščiausiasis Teismasu, sudu kojeg je od 2014. do 2019. predsjednik. Osim toga, od 2016. do 2018. predsjednik je Lietuvos Teisėjų tarybe (Sudbeno vijeće Litve).
Od 2007. do 2008. također se posvećuje poučavanju kao gostujući profesor na Mykolo Romerio universitetasu, a od 2012. do 2019. profesor je na Institutu privatnog prava tog sveučilišta. Također je autor mnogobrojnih pravnih publikacija.
Alfredo Calot Escobar, rođen 1961. u Valenciji (Španjolska), studira na Universidadu de Valencia (Sveučilište u Valenciji, Španjolska), gdje 1984. stječe diplomu iz prava.
U siječnju 1986. Vijeće trgovačkih komora autonomne zajednice Valencije zapošljava ga na radnom mjestu tržišnog analitičara pri španjolskom uredu za trgovinu u Torontu (Kanada). Ondje radi do preuzimanja dužnosti na Sudu Europskih zajednica 16. srpnja 1986., gdje počinje raditi nakon što je prošao na otvorenom natječaju namijenjenom za popunjavanje prvih radnih mjesta pravnika lingvista za španjolski jezik u Upravi za prevođenje.
Godine 1990. promaknut je na radno mjesto pravnika revizora i obavlja te dužnosti do 1993., kada se pridružuje Službi za medije i informiranje Suda.
Godine 1995. prolazi na novom otvorenom natječaju za administratore koji je organizirao Europski parlament. Na temelju tog natječaja zapošljava se u tajništvu institucionalnog odbora, gdje je zadužen za pripremu različitih pravnih izvješća za zastupnike, osobito u okviru Međuvladine konferencije koja je prethodila sklapanju Ugovora iz Amsterdama.
Godine 1996. pozvan je da se pridruži uredu tajnika Suda, gdje obavlja dužnosti pomoćnika do 1999., kada je imenovan sudskim savjetnikom u kabinetu nezavisnog odvjetnika Dámasa Ruiz-Jaraba Colomera.
Nakon stjecanja raznolikog profesionalnog iskustva, 2000. vraća se u službu za prevođenje Suda, kao načelnik Odjela za španjolski jezik, koji je 14 godina prije toga pomogao uspostaviti.
Godine 2001. imenovan je direktorom Uprave za prevođenje, u ključnom trenutku u povijesti višejezičnosti jer se priprema proširenje Unije na deset novih država članica, čime se broj službenih jezika gotovo udvostručuje, s 11 na 20.
Nakon razvoja strukture administrativnih službi institucije, A. Calot Escobar u lipnju 2007. imenovan je glavnim direktorom Uprave za prevođenje.
Dana 6. listopada 2010. izabran je za tajnika Suda i tu dužnost otad obavlja, a njegov je drugi mandat obnovljen 2022.