PRAVNA SITUACIJA DO 1998.

Od 1971. pitanje prekogranične zdravstvene skrbi bilo je uređeno na razini Unije Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1408/71 o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice.

Općenito govoreći, tim se zakonodavstvom pacijentima omogućava da se upute u drugu državu članicu radi liječenja nakon što od svojeg zdravstvenog osiguranja dobiju prethodno odobrenje (obrazac S2). Nakon izdavanja odobrenja, troškovi liječenja općenito se priznaju odnosno vraćaju pacijentu prema tarifama koje vrijede u zemlji liječenja, i to čak i ako su one više nego u zemlji u kojoj je pacijent osiguran.

Početkom 90-ih Europska unija postala je područje bez granica, što je olakšalo slobodno kretanje osoba. Stoga se sve veći broj pacijenata odlučivao na liječenje kod liječnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, pri čemu je središnje pitanje bila dvojba trebaju li u tu svrhu pacijenti sustavno tražiti prethodno odobrenje od svojeg zdravstvenog osiguranja. Sud je 1998. postupao u dvama predmetima u kojima su pacijenti zatražili povrat troškova liječenja od svojeg zdravstvenog osiguranja, iako nisu ni zatražili ni dobili prethodno odobrenje.