SUDSKA PRAKSA SUDA U VEZI S UREDBOM IZ 1971. (KODIFICIRANA UREDBAMA IZ 2004. I 2009.)

Nakon presuda Kohll i Decker Sud je više puta imao prilike tumačiti uredbu iz 1971., i to u dvama glavnim područjima: planiranom i neplaniranom bolničkom liječenju.

Planirano bolničko liječenje

Ako je odobrenje koje je potrebno za planirano bolničko liječenje u drugoj državi članici pogrešno odbijeno, a zatim naknadno odobreno, neovisno o razlogu, pacijent ima pravo na povrat nastalih troškova na isti način kao da je odobrenje pravodobno izdano (12. srpnja 2001., Vanbraekel i dr., C-368/98).
Da bi se pacijentu moglo odbiti odobrenje bolničkog liječenja u inozemstvu na temelju obrazloženja da se protekom određenog razdoblja može liječiti u bolnici u svojoj zemlji, nacionalna tijela moraju se osigurati da to određeno razdoblje nije dulje od medicinski prihvatljivog, uzimajući u obzir zdravstveno stanje i kliničke potrebe pacijenta (16. svibnja 2006., Watts, C-372/04). Usto, prethodno odobrenje ne može se odbiti kada nedostatak osnovnih medicinskih zaliha sprečava pacijenta da u svojoj zemlji pravodobno primi bolničko liječenje (9. listopada 2014., Petru, C-268/13).

Nasuprot tomu, prethodno odobrenje može se odbiti ako pacijentov sustav socijalne sigurnosti ne pokriva troškove medicinskih usluga koje se pružaju u inozemstvu. Međutim, ako metoda liječenja koja se primjenjuje u inozemstvu odgovara uslugama čiji su troškovi pokriveni u pacijentovoj državi članici, prethodno odobrenje ne može se odbiti na temelju obrazloženja da se ta metoda ne primjenjuje u toj državi članici (5. listopada 2010., Elchinov, C-173/09).
Ako je pacijent dobio odobrenje za bolničko liječenje u drugoj državi članici te je snosio dio bolničkih troškova, on može od svojeg zdravstvenog osiguranja zatražiti da mu se plati dio tih troškova ili njihov cjelokupan iznos s obzirom na ekvivalentan trošak liječenja u njegovoj zemlji (16. svibnja 2006., Watts, C-372/04).

Neplanirano bolničko liječenje

Uredbom iz 1971., koja je zamijenjena Uredbom br. 883/04, propisuje se da zaposlene ili samozaposlene osobe čije zdravstveno stanje zahtijeva neodgodivo liječenje tijekom boravka u drugoj državi članici (hitna medicinska skrb) imaju pravo na to da njihovo zdravstveno osiguranje bez prethodnog odobrenja pokrije troškove tog liječenja prema tarifama koje se obračunavaju u zemlji liječenja.

Kada umirovljenik putuje u drugu državu članicu i ondje mora biti hitno hospitaliziran, njegovo zdravstveno osiguranje ne može pokrivanje medicinskih troškova uvjetovati prethodnim odobrenjem niti time da se bolest koja pogađa tu osobu pojavila nenadano, iako se taj uvjet primjenjuje na zaposlene i samozaposlene osobe. Različito postupanje prema umirovljenicima u odnosu na radnike objašnjava se namjerom zakonodavca Unije da potakne stvarno kretanje umirovljenika, uzimajući u obzir njihovu ranjivost i veću ovisnost o zdravstvenim uslugama (25. veljače 2003., IKA, C-326/00).
Osim toga, kada se osoba koja ima prethodno odobrenje liječi u drugoj državi članici te je liječnici te države članice zbog hitnih medicinskih razloga odluče premjestiti u bolnicu smještenu u drugoj državi koja nije dio Unije (npr. Švicarskoj), ta osoba može i dalje ostvarivati pravo na pokrivanje svojih medicinskih troškova. Naime, pacijentovo zdravstveno osiguranje mora imati povjerenje u liječnike države članice u kojoj se provodi liječenje, koji su najpodobniji za ocjenu koja je skrb pacijentu potrebna (12. travnja 2005., Keller, C-145/03).

Naposljetku, kada se hitno bolničko liječenje obavlja tijekom putovanja u drugu državu članicu, pacijentovo zdravstveno osiguranje može odbiti povrat troškova koje u državi liječenja snose pacijenti (primjerice participacija) (15. lipnja 2010., Komisija/Španjolska, C-211/08).