SUDSKA PRAKSA SUDA U VEZI SA SLOBODNIM PRUŽANJEM USLUGA (KODIFICIRANA DIREKTIVOM IZ 2011.)

Nakon presude Kohll iz 1998., Sud je pojasnio svoju sudsku praksu u slučaju kada se osoba odluči liječiti u drugoj državi članici na temelju slobodnog pružanja usluga, a ne na temelju uredbe iz 1971. Ta se pojašnjenja odnose samo na planirano medicinsko liječenje (ambulantno ili bolničko), a ne na hitno medicinsko liječenje (neplanirano liječenje).

Planirano nebolničko ambulantno liječenje

Na tragu presude Kohll, Sud je smatrao da prethodno odobrenje nije potrebno za nebolničko ambulantno liječenje koje u drugoj državi članici provode izvanugovorni pružatelji usluga (13. svibnja 2003., Müller-Fauré i Van Riet, C-385/99). Osim toga, države članice ne mogu pokrivanje troškova termalnog liječenja u inozemstvu uvjetovati postojanjem višestruko povećane mogućnosti uspjeha tog liječenja (18. ožujka 2004., Leichtle, C-8/02).
Usto, države članice moraju u svojim nacionalnim propisima predvidjeti mogućnost da se osiguranicima nadoknade troškovi laboratorijskih analiza i ispitivanja provedenih u drugoj državi članici (27. siječnja 2011., Komisija/Luksemburg, C-490/09). Također, države članice ne mogu ograničiti pokrivanje troškova ambulantnog liječenja koje se obavlja u inozemstvu samo na izniman slučaj kada nacionalni zdravstveni sustav ne raspolaže mogućnošću liječenja osiguranog pacijenta (27. listopada 2011., Komisija/Portugal, C-255/09).

Međutim, Sud je priznao da države članice mogu prethodnim odobrenjem uvjetovati povrat troškova ambulantnog liječenja obavljenog u drugoj državi članici kada to liječenje zahtijeva korištenje teške opreme (primjerice MRI, PET-SCAN). Naime, uzimajući u obzir njezinu osobitu skupoću, takva oprema mora, poput bolničkih usluga, biti dio politike planiranja kako bi se na cjelokupnom državnom području zajamčila racionalizirana, stabilna, uravnotežena i dostupna ponuda liječenja te radi izbjegavanja rasipanja financijskih, tehničkih i ljudskih resursa. Dakle, zahtjev prethodnog odobrenja za takvu vrstu liječenja jest opravdano ograničenje slobodnog pružanja usluga (5. listopada 2010., Komisija/Francuska, C-512/08).

Planirano bolničko liječenje

Sud je presudio da se, suprotno slučaju nebolničkog ambulantnog liječenja (vidjeti prethodnu stranicu), zahtjev prethodnog odobrenja u slučaju bolničkog liječenja može opravdati nužnošću jamstva dostatne i trajne dostupnosti uravnotežene lepeze kvalitetnog bolničkog liječenja u predmetnoj državi članici, osiguranjem održivosti troškova i izbjegavanjem rasipanja financijskih, tehničkih i ljudskih resursa. Sud je istodobno naveo da pretpostavke za dobivanje takvog prethodnog odobrenja moraju biti opravdane, nediskriminatorne i proporcionalne (12. srpnja 2001., Smits i Peerboms, C-157/99). Iz toga proizlazi da se za planirano bolničko liječenje uvijek zahtijeva prethodno odobrenje, neovisno o tome traži li se pokrivanje njegovih troškova prema tarifama koje se obračunavaju u zemlji liječenja (uredbe iz 2004. i 2009.) ili prema tarifama koje se obračunavaju u zemlji u kojoj je pacijent osiguran (direktiva iz 2011.).

Prethodno odobrenje može se odbiti ako u zemlji u kojoj je pacijent osiguran postoji liječenje koje je istovjetno odnosno koje ima isti stupanj učinkovitosti kao liječenje koje je predviđeno u inozemstvu te ako se to liječenje može pravodobno provesti u zemlji u kojoj je pacijent osiguran. U tom pogledu nacionalna tijela moraju uzeti u obzir medicinsko stanje pacijenta, njegovu anamnezu, mogući razvoj bolesti te stupanj bola i prirodu invaliditeta (13. svibnja 2003., Müller-Fauré i Van Riet, C-385/99).
Država članica ne može ograničiti povrat troškova hospitalizacije na određene kategorije osoba (primjerice djecu) kao ni s obzirom na javni ili privatni status bolnice koja obavlja liječenje. Naime, takvo široko isključenje povrata troškova hospitalizacije bilo bi protivno pravu Unije jer bi obeshrabrivalo pa čak i onemogućivalo pacijente da se hospitaliziraju u drugim državama članicama (19. travnja 2007., Stamatelaki, C-444/05).

Naposljetku, ako su tarife koje su u zemlji liječenja na snazi za predmetno bolničko liječenje niže od onih koje su na snazi u zemlji u kojoj je pacijent osiguran, pacijent ima pravo na dodatan povrat koji odgovara razlici između tih dviju tarifa („razlikovni dodatak") (12. srpnja 2001., Vanbraekel i dr., C-368/98).